Categories
Herstory

Monika Šafhauzer, Neira Babić i Melisa Nicević

Razgovarala: Emina Bilalović

U novom intervjuu razgovarali smo sa tri mlade naučnice: Monikom, Neirom i Melisom. Sve tri su dugi niz godina bile aktivne u projektima i kampovima vezanim za biologiju. Upravo su na tim kampovima odlučile da se bave istraživanjem hiropterologije. Hiropterologija je neistražena nauka u BiH i nema stručnjaka čije je to životno opredjeljenje. Ovim su  studenticama fokus istraživanja bili šišmiši te su tokom istraživanja na zaštićenom području Bentbaše sasvim slučajno uhvatile u mrežu patuljastog brkatog šišmiša i time obogatile spisak vrsta Bosne i Hercegovine. Navode da su šišmiši jako plašljiva stvorenja i sve vezano za njih nije istina. Ne napadaju ljude, niti se zapliću u kosu i teže svega par grama.

Monika Šafhauzer je bachelor biohemije i fiziologije. Sada je na drugom ciklusu studija na Yokohama City University School of Medicine, Histology and Cell Biology Laboratory. Trenutno radi na projektu vezanom za epigenetička istraživanja germinalnih stem ćelija. Napisala je par značajnih radova, učestvovala u mnogim projektima i bila je predsjednica Asocijacije studenata biologije BiH.

Monika Šafhauzer


Neira Babić je, također, bachelor biohemije i fiziologije. Sada je na Uppsala Univerzitetu u Švedskoj,  istraživačka studentica odjela za farmacetuske nauke sa posebnim osvrtom u razvoju proteinskih lijekova. Bavi se pronalaskom i istraživanjem novih proteinskih lijekova za neurodegenerativne bolesti, konkretno radi sa mentoricom na Alzhaimeru.

Neira Babić


Melisa Nicević je završila Veterinarski fakultet u Sarajevu i trenutno radi na Veterinarskom Institutu u Laboratoriji za molekularno genetička i forenzička ispitivanja kao pripravnica. Angažovana je kao ispitivačica uzoraka i  provodi razna istraživanja. Najnovije istraživanje njenog tima je vezano za prenos virusa Covid-19 sa čovjeka na psa i detektovanje britanskog soja virusa.

Melisa Nicević

Kakvu su podršku javnosti i Univerziteta dobile pronalaskom nove vrste šišmiša, kako se to odrazilo na njihove karijere i školovanje pročitajte u nastavku.

Kako su vas podržali u BiH po pitanju vašeg pronalaska?

Monika: Naš pronalazak je bio prepoznat od strane Centra za krš i speleologiju te profesora Jasminka Mulaomerovića. Nakon pronalaska nove vrste šišmiša za Bosnu I Hercegovinu i sama sam počela da radim u ovom centru te samim tim sam počela da gradim svoju karijeru u ovom polju na nešto ozbiljnijem nivou. Da smo bili prepoznati od strane nekih drugih organizacija, nismo, mada to što smo mi radile i istraživale svakako nismo uradile imajući na umu to da ćemo biti prepoznate na nekom većem nivou. Nama je bila dovoljna lična satisfakcija  i ostvarenje koje smo dobile kroz taj rad.

Neira: Najbitnije je da su nas podržali sa Centra za krš i speleologiju i “Naše ptice”, tj. udruženja koja su nam uručila nagradu. Nakon toga dosta su nas podržali mediji, kao i ljudi koji su nam se javljali kako bi čuli našu priču, najčešće novinari i televizijske kuće. 

Melisa: Kada se sve desilo, tj. kada je sve bilo zvanično nisam bila u BiH. Bila sam poprilično i prostorno i vremenski izolovana. Sve je bilo popraćeno medijima, ali zbog vremenske razlike, a i zbog zabrane mnogih društvenih mreža u Kini, propustila sam dosta toga.

Kakvu ste podršku imale na Univerzitetu?

Monika: Iako je veoma tužno, nismo imale podršku na Univerzitetu, mada smatram da dosta osoba na našem Univerzitetu nije bilo upoznato sa našim otkrićem i/ili nisu znali da se time bavimo. Da li je to naš propust što nismo bile dovoljno “glasne” da to dođe do nekog većeg nivoa ili njihov propust što nisu dovoljno upoznati sa radom njihovih studenata, nije na nama da procijenimo…

Neira: Nismo dobili podršku na Univerzitetu i na Prirodno-matematičkom fakultetu i ne znam koliko su ljudi uopšte bili upućeni ili jednostavno to nisu spominjali. Možda jedan ili dva profesora su znala za naše otkriće i čestitali nam. Finansijsku podršku nismo imali, niti potrebnu opremu. Svu potrebnu podršku nam je uvijek obezbjeđivao Centar za krš i speleologiju, u smislu opreme i finansija. Što je najbitnije mnogo su unaprijedili naše znanje, jer smo od Jasminka Mulaomerića mnogo naučili i zajedno smo išli na teren. 

Melisa: Kada se sve to desilo dobila sam pohvale od profesora i profesorica. Vratila sam se u BiH nakon 7 mjeseci. Kada sam krenula na Univerzitet uvijek sam se trudila i profesori su to prepoznali tako da mi je otkriće bilo samo dodatno priznanje za moj trud.

Monika Šafhauzer

Koliko vam je pronalazak pomogao za dalji nastavak školovanja i karijere?

Monika: Budući da smo dobile dosta medijske pažnje povodom ovog otkrića, to mi je dosta pomoglo kako bih promovisala svoje dalje projekte koje sam radila u sklopu Udruženja Studenata biologije u Bosni i Hercegovini. Na osnovu tih projekata bili smo u mogućnosti da ideju o stvaranju mreže poznanstava između mladih naučnika proširimo na cijelu državu, ali i region. Također naučila sam kako da se nosim sa svim pritiscima koje ovakav dio struke nosi. Imali smo privilegiju da upoznamo mnoge naučnike iz Evrope koje se bave sličnim poljima istraživanja i to nam je zaista dalo detaljniji uvid u to šta zapravo znači biti u naučnoistraživačkom svijetu. Smatram da smo dosta mlade dobile veoma jako predznanje o tome šta to znači biti naučnica i koje sve rizike i žrtvovanja to sa sobom donosi. Osim toga, sa svakim projektom i svakim uspjehom, kao i novim poznanstvom, dobijala sam novu inspiraciju i motivaciju za dalje projekte i ideje. Smatram da ta naša “odskočna daska” u vidu pronalaska nove vrste možda jeste pomogla u razvoju naše karijere, ali da smo definitivno glavni akteri bile mi te da u slučaju da nismo znale kako iskoristiti tu priliku, možda danas ne bismo bile tu gdje jesmo. Glavna poenta koju bih htjela naglasiti jeste da smatram da smo mi tu gdje jesmo zahvaljujući neumornom trudu i radu, a ne zbog nekog sretnog otkrića koje nas je stavilo na mapu. Tako da svako može u bilo kom trenutku karijere znati da je moguće napredovati samo uz veliku količinu rada i truda.

Neira: Pronalazak nam je pomogao jer nam je dao dozu samopouzdanja koju svako treba u životu. Nijedna od nas se nije nastavila baviti hiropterologijom, ali sama ta činjenica da smo uspjele nešto sa dvadeset godina ostvariti da ti vjetar u leđa. Zato što nam je  u sferi nauke, koja uopšte nije toliko zastupljena u BiH, to dosta pomoglo da nam da motivaciju, da nastavimo ispunjavati svoje snove i da je sve moguće kada se trudiš i kada se dovoljno zalažeš za svoje ciljeve oni će se eventualno i na neki način i ostvariti. To iskustvo nam je kasnije i pomoglo za pisanje naučnog rada. Koliko god on bio na početničkom nivou, dosta nam je pomogao da uđemo u taj svijet publikaciju. To puno znači za mladu osobu i puno nama znači. Koliko god nije možda vezano za moju trenutnu studiju, uvijek ću biti ponosna na taj rad i to otkriće.

Melisa: Od druge godine sam krenula sa mnogim projektima. Dosta profesora su na mom fakultetu gledali koji studenti su se pokazali na prvim, drugim i trećim godinama, a kada se to desilo ja sam bila student četvrte godine u Kini, a kada sam se vratila bila sam peta godina tako da sam imala vremena da se dokažem. Već sam prije toga bila na projektima, seminarima, kongresima tako da taj pronalazak nije imao veliki uticaj na nastavak mog školovanja i karijere. Nije imao nikakav bitan uticaj na moje školovanje. Mimo toga nisam bila privilegovana, ali za nastavak moje karijere će definitivno pomoći. Želim da napomenem to da ne znam koliko je često na fakultetima da profesori prepoznaju potencijal u nekom studentu i daju mu vjetar u leđa, tj. dodatnu motivaciju. Ja sam imala tu sreću da mi se nakon druge godine obratio profesor sa  fakulteta koji je razgovarao sa drugim profesorima. To je profesor koji je prepoznao potencijal kod mene i još par drugih studenata i koliko smo vrijedni i prije pronalaska, a to je prof. Jasmin Omeragić. Profesor koji nas je gurao u projekte, motivisao da nastavimo sa našim radom, da se trudimo i mislim da je to jedan od bitnih faktora u mom školovanju. Također jedna vrlo bitna osoba u mom školovanju i u nastavku moje karijeri je moj šef, bio mi je profesor na četvrtoj i petoj godini, ali na četvrtoj godini sam bila u Kini, a to je Teufik Goletić. To su jedan od rijetkih profesora koji prepoznaju potencijal i ne okreću glavu od takvih studenata već stvarno pružaju priliku i mislim da svaki fakultet treba imati takve profesore i takve ljude koji će pružiti motivaciju. Tužno je što se to treba spominjati, jer to bi trebalo biti nešto što se podrazumijeva, da se svaki dobar i vrijedan student nagradi za svoju posvećenost. To nije slučaj u našoj državi i u našem sistemu obrazovanja i zato je vrijedno pomena i to su slučajevi koji odudaraju. 

Melisa Nicević

Kakav je položaj nauke u BiH, položaj žena u nauci u BiH i šta bi preporučili ženama, djevojkama i djevojčicama?

Monika: Položaj nauke u Bosni i Hercegovini je u veoma upitnom stanju, počevši od toga da se biolozi ne priznaju kao medicinski saradnici pa do toga da možda i nemamo najbolje uslove za rad. Ali ni to nije zaustavilo naše naučno polje da se širi i razvija. Zaista jeste fascinantan veliki broj i mladih naučnica koji je odlučio ostati u našoj državi i iz dana u dan uspjevaju da donesu zavidne rezultate. Naravno, stanje uvijek može biti bolje, ali trenutno nije nemoguće. Tako da mi je veoma drago što znam da nije nužno da napustite državu kako biste uspjeli, samo definitivno morate uložiti mnogo truda u to. Smatram da položaj žena u nauci generalno, a samim tim i u Bosni i Hercegovini, ima mnogo prostora za napredovanje ali da je put ka promjeni evidentan. Uvijek sam tu da podržim mlade naučnice u istraživanju i bih voljela jednog dana da moja karijera bude motivacija za neke mlađe naraštaje. Veoma mi je drago da vidim mnogo novonastalih platformi za podršku mladih naučnica. Podrška i vjerovanje u mogući uspjeh drugih je nešto što je potrebno i iznimno je cijenjeno, od prvog dana kada kročite u naučno istraživački svijet.

Neira: Položaj nauke u BiH generalno kao nauke i posla i da se neko bavi naukom ne mislim da je dovoljno izraženo u BiH zato što smatram da nauka nije prioritet u našoj državi. Više se ulaže u neke druge sfere, npr.  politička, ali naša nauka kao biologija i biološke nauke, generalno biomedicinske, nisu toliko prepoznate. Mislim da je to jedan veliki problem zato što se studenti kada završe PMF osjećaju  izgubljeno jer nema posla. Situacija je takva da kada završiš biologiju možeš raditi u laboratoriji, ako si sretan. Nema tu nekog naučnoistraživačkog rada, jedino genetički Institut pri Univerzitetu, ali to je relativno mala institucija na osnovu broja studenata koji godišnje završe biologiju. To definitivno nedostaje u našoj državi, ta mogućnost da se u nauku više ulaže. Što se tiče položaja žena u nauci, dobile smo podršku. Dok sam bila u BiH nisam osjetila, možda jer nisam imala iskustva u radnoj atmosferi, ali nismo osjetile neku diskriminaciju ili da nam je neka prilika uskraćena zbog spola. Bitno je da se borite za sebe i onda će sve biti prepoznato.

Melisa: Nauka u BiH dosta napreduje. Možda polako zbog raznih prepreka i faktora koji nas vuku nazad, ali ipak napredujemo i mislim da je naš sistem obrazovanja stvarno jak, bar je tako bilo kod mene. Profesorima je stvarno, većini profesora, stalo i žele nas naučiti, ali isto tako i studentima. Međutim opet postoji mogućnost, nerealna mogućnost, da nauka u BiH brže napreduje kada bi svi najbolji studenti, potencijalno najbolji naučnici, inžinjeri i ljekari ostali u BiH. Kada bi BiH prepoznala potencijal i trudila se svim silama da ostavi najbolje koji su zaista to zaslužili možda bi brže i bolje napredovali jer imamo potencijala i imamo dobro obrazovane mlade ljude. Nije više toliko velika razlika u položaju žena u nauci u odnosu položaja muškaraca u nauci. Ženama se daju iste prilike kao i muškarcima, samo je bitno dokazati se. Više nije bitan taj faktor spola. Dobar primjer je na mom fakultetu gdje  je bilo dosta muškaraca jer se smatralo da je veterina posao za muškarce i da to nije nikako za žene, a u mojoj generaciji je bilo puno vise studentica nego studenata. Dakle, sve se to mijenja. Vremena i ljudi se mijenjaju. Na mom poslu, u našoj laboratoriji su dva muškarca ostalo su žene i svi savršeno funkcionišemo i ne osjeti se uopšte razlika. Muškarac i žena mogu, također, napredovati. Ukoliko je neko ambiciozan i želi napredovati ne predstavlja nikakav faktor spol i nije nikakva prepreka niti privilegija. Svi imamo jednake šanse za napredovanje. 

Monika: Ono što bih htjela naglasiti kao poruku svim ženama/djevojkama/djevojčicama je da ne odustajete. Put ka uspjehu je trnovit, ali se isplati. Morate biti spremne na mnogo žrtvovanja i neprospavanih noći, ali kada jednog dana shvatite da je vaš finalni produkt ono što ste zamišljali od prvog dana, koliko god se to činilo nestvarnim, tada ćete osjetiti istinsku sreću. Ja sam od prvih dana kada sam bila svjesna sebe, svojih mogućnosti i sposobnosti, znala da želim biti u naučnoistraživačkom svijetu te posebno u svijetu molekularne biologije. Čak se i danas znam zapitati kako je moguće da sam stigla do pozicije na kojoj sam trenutno… Vjerujem da je najbitnije da prepoznate šta je to što vas čini sretnom i da razumijete koliko morate da ulažete u svoju ideju. Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog dana sav taj trud i rad će se isplatiti. Lična satisfakcija je nešto što je mnogo ljepše kada ste svjesni koliko ste radili kako biste je dostigli. 

Neira: Svim drugim djevojkama i djevojčicama bih poželjela da ako stvarno žele da se bave naukom da ne odustaju od svojih snova jer će se uvijek pronaći neka prilika. Ukoliko to dovoljno jako želite, bilo u BiH ili bilo gdje drugo, dovoljno je da radite samo za sebe, ni zbog koga drugog i da se ne upoređujete sa drugim muškarcima ili drugim ženama nego da se fokusirate na svoj cilj, na svoje želje i tako ćete biti najsretnije i najuspešnije.

Melisa: Preporučila bih im da se uvijek trude i da rade šta žele. Treba prihvatiti savjet i konstruktivnu kritiku, ali da ih to nikad ne sputava u tolikoj mjeri da odustanu od nečega što vole. To sam rekla prvenstveno. Iako smo napredovali idalje se smatra da je ženama najveća njihova uloga to da budu majke i da će uspjeti jedino u životu ukoliko se udaju i rode djecu. Naravno, i to je uvijek uspjeh i svi mi težimo prema tome da održimo svoje potomstvo, da nastavimo svoje potomstvo… Ne mora to tako biti, ako je neko karijerista i ukoliko želi time da se bavi to je uredu. Ako je nekome cilj da postane inžinjer, doktor, naučnik nek se drži tog cilja nek ide ka tom cilju. Stvari koje dolaze usput dolaze. Dosta stvari će nas poremetiti i dosta će nas unazaditi, i na kraju krajeva kada idemo da spavamo nije bitno šta će ko reći, šta će ko misliti. Bitno je samo kako se mi osjećamo u svom tijelu i kako mi prihvatamo sebe i to što smo postigli. Nije bitno odakle krećemo tj. od kojeg stepena. Uvijek ima prostora za napredak, za obrazovanje i učenje, samo se treba potruditi, dobro potruditi. 

Neira Babić

Support our organization by sharing this content!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *