Categories
Herstory

Irem Silajdžić

Razgovarala: Nejra Mujagić

Ove sedmice vam donosimo intervju sa doc. dr. Irem Silajdžić, višom savjetnicom za zaštitu okoliša u firmi ENOVA. Iremin put počinje u Istanbulu gdje spletom okolnosti upisuje okolišni inženjering. U svojoj bogatoj karijeri radila je na Institutu za hidrotehniku Univerziteta u Sarajevu i kao profesorica na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu. Sa Irem smo razgovarali o njenom studiju u Istanbulu, izboru zanimanja, te poteškoćama s kojima se susrela po povratku u Bosnu i Hercegovinu sa nostrifikacijom njenog zanimanja. S obzirom na to da studij koji je pohađala u Turskoj ne postoji u Bosni i Hercegovini, rado smo načele i ovu temu. U nastavku čitajte o njenom putu i šta savjetuje mladima koji se nađu u sličnoj situaciji.

Vi ste studirali u Turskoj. Da li biste mogli reći zašto ste se odlučili za odlazak vani i zašto je Vaš izbor bila baš Turska?

Moj odlazak vani je bio u jeku ratnih dešavanja, a izbor je bio Turska najviše iz privatnih razloga, jer sam imala porodicu tamo. U to vrijeme, ‘93. godine, sistem upisivanja univerziteta u Turskoj bio je takav da se pohađa jedinstveni test znanja za strance u Ankari, gdje te na osnovu postignutog rezultata razmjeste na jedan od 12 fakulteta koje ti unaprijed odabereš. Za strance je prvi izbor uvijek Bogazici univerzitet zbog nastave na engleskom jeziku. Ni ja nisam znala turski jezik, tako da je opcija bila samo studiranje na engleskom.  Prve dvije-tri opcije su bile vezane za arhitekturu, jer mi je želja bila da studiram arhitekturu na nekim univerzitetima koji su nudili taj smjer na engleskom jeziku. Međutim na preporuku mog rahmetli oca, koji se netom prije rata zatekao u Njemačkoj na velikom sajmu okolišnih tehnologija i koji me je savjetovao da je zaštita okoliša struka budućnosti, stavila sam i to kao jednu od opcija, iako mi ona nije bila prvi izbor nego neki četvrti, peti. Marmara Univerzitet je tada jedini imao taj smjer i s obzirom na to da interes nije bio velik, ja sam izgleda bila jedini kandidat (smijeh). Tako da je izbor moje buduće karijere bio splet okolnosti ili igra slučaja.

Koja je prema Vama najveća razlika između studiranja u Bosni i Hercegovini i studiranja u Turskoj?

U to vrijeme, a moram biti iskrena, i dan-danas mislim da su razlike zaista velike, prvenstveno u mogućnostima koje nudi obrazovni sistem u Turskoj, gdje se jako puno ulaže u obrazovanje. Primjera radi – fakultet na kojem sam ja bila, a koji je i u Turskoj tada bio novi, bio je rezultat želje i potrebe da se prate svjetski tokovi i da se razvija fakultetsko obrazovanje u smjerovima koji se  pojavljuju kao novi u Evropi i u svijetu. Moji  profesori su bili uglavnom ljudi koji su studirali u Americi i vratili se u Tursku, te su sa svojim obrazovanjem, znanjem i željom odlučili da osnuju taj, tada potpuno novi, smjer. I iz ovog primjera možemo vidjeti da se u Turskoj jako puno ulaže u nauku i obrazovanje. Ulaganja u naučnoistraživački rad su po meni jedna od ključnih razlika u poređenju s našim univerzitetskim obrazovanjem. Tamo se pružaju mogućnosti sticanja i primjene savremenih znanja gdje studenti dobiju mentorsku i finansijsku podršku kako bi rad bio što kvalitetniji i naučno priznat. Zaista, ako pogledamo naučne časopise, takozvane Current Content časopise, ja i dan-danas prepoznajem svoje profesore i bivše studente koji su tada sa mnom studirali, a danas završili kao asistenti na Marmari ili se bave ovim poslom, da tu objavljuju radove vrhunskog kvaliteta. Vidim i na njihovim LinkedIn profilima kakva postigunuća imaju u svijetu nauke. Da zaključim, sigurno mogu reći da je studiranje u Turskoj velika prednost. Naravno – druga kultura, drugi jezik, ali evo, nude se i mogućnosti za studiranje i na engleskom. Dakle bilo da se odabere studiranje na engleskom ili turskom radi se o jednom konceptu koji je zaista napredan i koji po meni daje adekvatno znanje i sposobnosti, prvenstveno sposobnosti koje studenta pripremaju za tržište rada. 

Vaš smjer u tom periodu nije postojao kod nas. Možete li malo više objasniti glavni objektiv Vašeg zanimanja?

Okolišni inženjering je jedna grana inženjerstva koja se bavi zaštitom okoliša, ali prvenstveno kroz primjenu tehnologija koje pomažu u zaštiti okoliša. Primjera radi, ako govorimo o zaštiti voda kao resursa, onda su to tehnologije koje se primjenjuju za prečišćavanje otpadnih voda, odnosno pitkih voda tamo gdje je to neophodno. Ako govorimo o čvrstom otpadu onda su to dizajnerska, projektantska rješenja za različite vrste deponovanja otpada, odnosno za reciklažu. Ako je u pitanju kvalitet zraka, onda su to tehnologije koje se primjenjuju u industriji kod različitih emitera zagađenja zraka da bi se prečistile emisije u zraku. Tako da je to u suštini inženjerski pristup zaštiti okoliša gdje se kroz primjenu različitih tehnologija utiče na to da zagaditelji koji se emituju kao rezultat različitih aktivnosti, prvenstveno industrijskih, a onda i ljudskih, prečiste prije puštanja u okoliš. Međutim to bi bilo vrlo usko posmatranje problematike zaštite okoliša. Mi smo i na fakultetu, a naravno i kasnije u mom svakodnevnom radu, imali i imamo fokus i na dio vezan za politike, strategije, strateški pristup zaštiti okoliša kroz primjenu, odnosno kroz definisanje različitih pravaca u kojima jedna država treba da ide kad je u pitanju zaštita okoliša. Također u fokusu je i procjena utjecaja određenih aktivnosti, ljudskih aktivnosti, kako one utječu na okoliš – ovaj neki soft dio i ovaj inženjerski dio koji se tiče projektovanja i puštanja u rad uređaja, naprimjer za prečišćavanje. Kod nas je ta problematika bila zastupljena na Univerzitetu u Sarajevu na Građevinskom fakultetu, smjer hidrotehnika, gdje se  izučavaju pitanja zaštite voda i zaštite od voda. Poslije rata, zahvaljujući profesorima koji su radili, smjer je proširen i na čvrsti otpad, tako da danas na tom fakultetu postoje predmeti koji se odnose na upravljanje otpadom. Međutim to je nedovoljno. Zato je i nastao okolišni inženjering kao smjer koji je svojevremeno u Americi nastao upravo iz smjera koji se zvao Sanitary Engineering (ili u našem sistemu hidrotehnika), jer je postojala potreba da se ujedini inženjersko znanje i soft policy znanje da bi se pristupilo zaštiti okoliša. Kod nas u Bosni i Hercegovini još uvijek nema zvanično smjer koji se zove okolišni inženjering. Prema mojim saznanjima, imamo na Univerzitetu u Tuzli smjer koji se zove zaštita okoliša, a Mašinski Fakultet Univerziteta u Sarajevu ima namjeru naredne godine pokrenuti smjer sličan okolišnom inženjeringu, ne znam tačno kako će mu biti stvarni naziv, ali poznajem neke profesore koji rade na tome i vrlo vjerovatno će se uskoro pokrenuti i taj smjer na Univerzitetu u Sarajevu.

Da li je potrebno da se i kod nas uvrsti takva vrsta studija?

Naravno! Naravno da nam je potrebno. Na PMF-u imamo ekologiju, na građevini imamo hidrotehniku, na mašinstvu imamo procesno inžinjerstvo i energetiku. U principu, potrebni su nam ljudi koji od svega dobiju pomalo i onda se mogu na drugom ciklusu studija specijalizirati u određenoj oblasti. Problematika zaštite okoliša se razmatra i kroz politike i kroz praksu, i kroz rad administrativnih organa i kroz rad istraživača, konsultanata i nevladinog sektora. Potrebni su nam ljudi koji dobijaju proširena, a ne usko specifična, znanja o zaštiti okoliša kako bi imali široko razumijevanje problematike u poslu koji će sutra obavljati. Mislim – to je kao medicina, dobiješ znanje iz medicine, a poslije se specijaliziraš za nešto što te zanima. Ja se nadam, i barem mi se tako čini, da će ovo na Mašinskom fakultetu biti ono što bi nama trebalo.

Kakve su bile reakcije i situacija po Vašem povratku u BiH s obzirom na to da ste već spomenuli da Vaša struka nije bila registrovana u našoj državi?

Okolišno inžinjerstvo nije bilo registrovano kao zanimanje i naravno iz razloga što obrazovanje u Bosni ne nudi takav smjer. Svoj radni staž sam započela kao programer sa završenom srednjom školom (smijeh), a naknadno sam radila na nostrifikaciji diplome. Prilikom nostrifikacije diplome bila je formirana posebna komisija sa različitih fakulteta, sa PMF-a, sa Poljoprivredno-prehrambenog i sa Građevinskog, upravo zbog ove multidisciplinarnosti. Nostrifikovali su mi diplomu upravo ovim nazivom – diplomirani okolišni inženjer. Ali kao što sam rekla, takvo zanimanje nije postojalo u registru zanimanja kod nas, što, evo, može biti inicijativa da se pokrene. U Bosnu sam se vratila 1999. godine i naravno tada niko nije znao šta znači okolišni inženjer tako da nije bilo lako naći posao u ovoj struci. Ja sam imala sreću da upoznam prof. dr. Tarika Kupusovića, koji je bio tada direktor Instituta za hidrotehniku Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, velikog vizionara koji je pratio svjetske trendove i dao mi priliku da uđem u njegov tim i radim sa ljudima koji su pretežno bili hidrotehničari, ali upravo zbog te njegove vizije i razumijevanja sektora i trendova, prostor je dao i  novinarima i ekonomistima pa i meni.      

Da li ste bili obeshrabreni nemogućnošću adekvatnog prevoda i pronalaska posla u BiH? Da li ste se zapitali zašto niste ostali u inostranstvu?

Prvo da krenem od toga zašto nisam ostala vani. Ja sam u Turskoj bila šest godina i od prve godine sam znala da neću ostati u Turskoj. Ne zato što ne volim Tursku, naprotiv – jako volim Tursku i rado se vraćam tamo. Gledam turske serije (smijeh). Jako volim Tursku stvarno, i trudim se da održim taj neki kontakt i jezik živim. Ali način života u Turskoj, u Istanbulu u kojem sam ja živjela, jednostavno nije način života na koji smo mi navikli: turbulencije, užurbanost, puno ljudi na jednom mjestu; to jednostavno nije nešto na što smo mi navikli. Ja sam uvijek znala da ću se vratiti i jedva sam čekala da se vratim, tako da uopće nije bilo dileme. Da li me je nešto obeshrabrilo? Prvenstveno me je obeshrabrila nostrifikacija diplome i trebalo mi je jako puno vremena i bila sam među prvima koji probijaju led sa fakultetima koji ovdje ne postoje, tako da nije bilo ni načina kako dobiti nostrifikaciju te diplome. Čujem da i dan-danas ima sličnih problema, ali barem ima neka procedura, formiraju komisije, tako da to ide mnogo lakše. Ali tada mi je to bio popriličan problem i to me je malo obeshrabrilo, ali ne toliko značajno, jer sam već bila na neki način zaposlena, radila sam u timu profesora Kupusovića na Institutu za hidrotehniku. Nostrifikacija diplome kao takva nije puno ni značila u predstavljanju ko sam, šta sam, šta radim i onoga na čemu sam radila. Što ne znači da bi svakome bilo tako, jer nekome je vrlo važno da je diploma kako treba kako bi se čovjek mogao zaposliti. Tada je bilo važnije znanje koje nosim. Inače, nekad bude teško, jer čovjek bi da pomakne stvari naprijed, ima neki entuzijazam. Evo ja sam radila na fakultetu jedno vrijeme, na Univerzitetu u Sarajevu, predavala sam. Čovjek bi htio da unaprijedi sistem, da pruži više, ali… ulaganje u nauku je nedovoljno i onda čovjek bude nekako razočaran. Tako da su to bile neke stvari koje su obeshrabrivale, ali mogu reći da su fakultet kao takav i znanje koje sam nosila bili ključni da me pozicioniraju da mogu lako da budem dobra u onome što radim, da surađujem sa ljudima i da konačno i predajem na fakultetu. Stečeno znanje i struka su bili dovoljni da mogu da napredujem.

Da li smatrate da u Bosni imamo nedostatak određenih smjerova na fakultetima? 

Pa malo sam u toku i ne mogu se složiti da nam fali smjerova. Nismo ograničeni toliko u tome, barem ne na svakom fakultetu. Postoji, istina je, ako samo govorim o Univerzitetu u Sarajevu, velika razlika između kvaliteta obrazovanja među fakultetima, prema mome mišljenju. Ono što sam mogla da vidim na nekoliko fakulteta, velika je razlika u onome što se nudi na smjerovima i kakvi studenti izlaze – spremni ili nespremni za taj posao. Tako da neki fakulteti stvarno nude više i idu korak naprijed i to zahvaljujući, vjerovatno, kadru koji tamo radi, dekanu i profesorima i nekim individualnim zalaganjima, da kroz predavanja približe svjetske trendove i da daju tu raznolikost određenoj struci. Opet postoje drugi koji su ostali zakucani u vremenu i prostoru prije 50 godina. Istina je da su finansijske mogućnosti ograničene, ali mislim da ima dovoljno sposobnih ljudi koji su spremni da stvari guraju naprijed i to se osjeti. Prije svega govorim o Univerzitetu u Sarajevu, o privatnim univerzitetima ne mogu govoriti. Ono što znam je da IUS ima kvalitetan kadar i da radi dobro. A što se tiče te ograničenosti, istina je da većina fakulteta još uvijek ima smjerove koji su stari po 10, 15, 20 godina, ali evo kažem, nekim svojim ličnim zalaganjem ljudi kreiraju teme, pa čak iako je unutar nekog tog predmeta, koje su savremene i prate trendove otvaranjem novih smjerova. To naravno uvijek ide malo teže, jer treba i kadar za to i asistenti i prostor i vrijeme. Tako da i jeste i nije to što ste me pitali. Da li nam nešto fali? Mislim, uvijek nešto fali. Imaju moderni smjerovi na fakultetima; fali, ali evo radi se na tome. 

Koja je Vaša poruka mladim djevojkama koje se nađu u situaciji sličnoj Vašoj?

Mislim da su trenutno raspoloživi ERASMUS programi razmjene studenata koji pružaju mogućnost odlaska vani na semestar ili dva, odlična prilika da se izađe iz naših okvira i odaberu predmeti kojih kod nas nema, da se prošire vidici, nauči nešto novo. Naravno, to znanje iz univerziteskog obrazovanja jeste bitno, ali širenje okvira, širenje vizure kad izađete iz Bosne i Hercegovine i vidite kako je to negdje tamo vani je isto jedna stvar koja pomaže da budete bolji jednostavno, da poželite da napravite nešto bolje ovdje, da se prenese znanje stečeno vani – ovdje. Odlazak na studiranje u potpunosti vani je isto odličan izbor. Nekim ljudima je i potrebno, zavisno od ličnosti i karaktera. Studiranje vani je meni dalo znanje i obogatilo me na mnogo načina. Tako da ERASMUS programi i razmjena studenata definitivno šire vidike studenata i daju im priliku da steknu neko novo znanje koje naši univerziteti ne nude. Osim toga ako je neko previše vezan za domovinu, odlična prilika su i online kursevi koje nude svjetski univerziteti, koji imaju programe sa diplomom, a i bez diplome. Našim studenticama koje žele da studiraju ovdje i nemaju ambicija da idu vani definitivno preporučujem da svoje znanje šire online kursevima kojih zaista ima mnogo, na različite teme – od okoliša do bilo koje oblasti IT tehnologija, fizike ili bilo koje druge grane koja je njima interesantna. Tako da je to još jedan od načina kako iskoristiti vrijeme i steći nova znanja. 

Support our organization by sharing this content!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *