Categories
Herstory

Emina Okanović

Razgovarala: Alma Strika

Ove sedmice donosimo vam razgovor s Eminom Okanović (26), studenticom diplomskog studija automatike i elektronike na Elekrotehničkom fakultetu (ETF). Emina trenutno boravi u Švicarskoj, u Ženevi gdje u laboratoriju “Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces” u sklopu EPFL univerziteta pod vodstvom prof. Stephanie Lacour radi istraživanja na svojoj tezi “Development of multichannel data Acquisition system for electronic skin array”. Za sebe kaže da je i u osnovnoj, i u srednjoj školi bila naklonjena svim naukama, ali posebnu je pažnju posvećivala matematici i fizici. Nakon završetka Tursko-bosanskog koledža u Sarajevu, na kojem je imala priliku upoznati se i s naučno-istraživačkim projektima i raditi na njima, upisuje Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Sarajevu.  U gradnji svoje karijere odlučila je napraviti pauzu nakon preddiplomskog studija i pronaći posao, što je prekinula shvativši da bi ipak trebala steći titulu mastera. Vraća se na ETF i upisuje master studij, gdje i Eminina avantura sa stipendijama uz životni moto “Probaj, neće ti glavu razbiti” počinje. U nastavku pročitajte o Emininim studijama tokom Erasmus+ razmjene u Dablinu i stipendiji koja joj je omogućila rad u Ženevi.

Prilikom apliciranja za stipendiju u sklopu Erasmus+ programa, koje ste uslove morali ispuniti i šta kandidati mogu očekivati?
Osim onoga što je napisano u pozivu na stranici Erasmus+, jer svaki poziv bude drugačiji, uglavnom su to dokumenti koje trebate popuniti na fakultetu. To nije mnogo zahtjevno. Međutim, drugi dio zavisi od ljudi koji to pregledaju i koji odlučuju, a to je ono što ne možete znati. U mom slučaju, kolegice i ja imale smo (ne)sreću da je dr. Lejla Rovčanin, profesoricana TU Dublinu, Bosanka i da je ona pokrenula cijeli projekat Erasmus+ razmjene između BiH i Irske te, nakon što je pregledala naše prijave, odlučila primiti jedine tri djevojke koje su se prijavile i dva najbolja momka. Bile smo povlaštene jer joj je bitno da djevojke imaju više prilika.

Jedno od glavnih pitanje naših studenata za Erasmus+ tiče se priznavanja položenih predmeta s razmjene. Da li ste Vi morali ponovo polagati ispite iz semestra koji niste slušali na svom fakultetu?
Zavisi od fakulteta. Od nas petero koji smo dobili stipendiju, četvero je bilo s ETF-a, dok je jedna djevojka bila s Mašinskog fakulteta. Uprava našeg fakulteta bila je saglasna po ovom pitanju, a najbitnije je bilo izabrati predmete koji su u vezi s elektrotehnikom i tehničkim naukama. Na Mašinskom fakultetu to nije bilo tako. Očekivali su da studentica sluša predmete koji se poklapaju 100% i ako ode, morala bi cijeli semester polagati u septembru. Koliko znam, na Ekonomskom fakultetu svaki se profesor mora pitati da bi prodekan za međunarodnu saradnju mogao potpisati potvrdu o priznavanju položenog. S tim da svi koji budu upisivali Erasmus moraju imati u vidu da su obavezni slušati predmet koji je u vezi s jezikom ili kulturom države u koju idu. Takve predmete ne priznaju, pa smo mi s ETF-a slušali ukupno 35 ECTS bodova da ne bismo imali problem.

Prva ste osoba za koju znam da je dobitnica stipendije van BiH koja je isključivo za žene, a da to nije Erasmus+ program. Neke informacije o stipendiji sigurno bi bile značajne za djevojke Vaše struke. O kakvoj se stipendiji radi i čija ste stipendistica?
Stipendija koju imam jeste stipendija za žene za izradu teze diplomskog studija u oblasti robotike. National Center of Competence in Research (NCCR) ima više centara iz različitih oblasti koji su formirani s ciljem proširivanja švicarskog znanja i tehnologije, unaprijeđivanja  nauka i sl. NCCR finansira Swiss National Science Foundation i okuplja vrhunske naučnike širom zemlje s ciljem razvoja novih humano-orijentiranih robotskih tehnologija u svrhu poboljšanja kvaliteta života. Jedna od institucija u sklopu NCCR-a jeste i EPFL univerzitet u Lozani, čija sam sad studentica. Stipendija je internacionalna i otvorena samo za djevojke koje imaju želju okušati se u robotici. Stipendija je novčana, na mjesečnom nivou i u većini slučajeva može pokriti vrlo visoke troškove života u Švicarskoj (osim u Ženevi). Koliko mi je poznato, stipendija se objavljuje svake godine za do pet učesnica koje će biti finansirane između tri i šest mjeseci za rad u jednom od laboratorija koje pripadaju NCCR-u. Dokumentacija potrebna za prijavu nije bila kompleksna, što je sigurno olakšavajuća okolnost.

Šta trenutno istražujete u laboratoriji u Ženevi?
Laboratorij u kojem se nalazim jeste Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces kod prof. dr. Stephanie Lacour. Radim zajedno s postdoktorantom iz Kine dr. Haotianom Chenom, koji se bavi dizajnom i proizvodnjom senzora. On ima i ulogu mog mentora tokom cijelog ovog iskustva. Laboratorij se bavi soft elektronikom – mekanom, savitljivom, fleksibilnom. Ovdje se pažnja posvećuje fabrikaciji senzora i jednostavnoj elektronici, najčešće elektrodama koje se koriste u prikupljanju podataka unutar nervnog sistema. Čulo dodira jedno je od čula koje ljudi koriste za orijentaciju, pored vida i sluha. Vještačka čula vida i sluha su skoro pa usavršeni, dok je preostalo čulo potrebno za orijentaciju ostalo neusavršeno. Kožu karakteriše i to što je kontinualan organ – prekriva cijelo tijelo i što je rastezljiva. Za to ne možemo korisiti tradicionalnu elektroniku koja je kruta, nefleksibilna i jako krhka. Izazov je napraviti vještačku kožu koja može imitirati ljudsku. Dok se kolega bavi dizajnom senzora, ja se bavim time kako ih uvezati i na kraju iščitati podatke s njih. Za sve ovo potrebna je i posebna infrastruktura, pa se zahtjeva rad u čistim sobama u koje se ulazi u posebnim odijelima, s maskom i naočalama.

Neformalno ste mi spomenuli izreku profesora “ne znate vi kako je to tamo”. Sada kada ste bili “tamo negdje”, koliko su Vam tu znanja stečena na Vašem matičnom fakultetu u Sarajevu značila na razmjenama? S obzirom da nas obrazovni sistem uči općim stvarima, a jako malo multidisciplinarnim naukama, koliko ste bili spremni da prihvatite rad na projektu na kojem trenutno radite?
Nisam znala koliko sam spremna jer nisam znala šta me ovdje čeka. Ali vratila bih se prvo na Erasmus razmjenu. Mi, bosanski studenti, odgovorno tvrdim, najpametniji smo ljudi na svijetu. Istražujući o Irskoj prije odlaska, pronašla sam podatak da je Irska u top deset zemalja po kvaliteti obrazovnog sistema, zbog čega sam se prepala. Kako su prolazile sedmice nastave, čekala sam kada će doći nešto nesavladivo ili makar upola zahtjevno kao na našem fakultetu, jer sam sve to znala. Ako u Bosni moraš sama da jedeš, žvačeš i pojedeš hranu, ovamo ti izrežu, sažvaču i nahrane te. Toliko su mali inkrementi iz sedmice u sedmicu u učenju, da recimo ono što oni obrade na dva predmeta u dvije godine mi smo prelazili u tri sedmice. I to je nešto dobro – koliko se god mučili s nečim bilo gdje da odemo, deset smo stepenica ispred.

Jeste li otkrili koje su dobre strane obrazovnog sistema u Irskoj koje je svrstavaju u top deset?

Ima dobrih strana. Za polaganje ispita potrebno je 40% i profesori se brinu da studenti polože. Nema da je palo 600, a da je troje položilo, da su studenti krivi i da se ne smiju pobuniti jer se tamo sve može. Profesori su i njihove performanse kontrolisani. Ekvivalent našoj desetki kod njih je sve preko 70%. Također, profesori nemaju asistenata, nego i zadatke i predavanja drži profesor pri čemu je sve pomiješano – ne postoje odvojeni tutorijali. Svi su konstantno na raspolaganju i nemate osjećaj da ste na teretu ako odete na konsultacije. Ljudi su jako otvoreni i maksimalno će se potruditi da vam pomognu, čak i ako im to nije u opisu posla. Meni je to bilo veliko osvježenje.

S obzirom da školovanje privodite kraju, možete li nam reći da li Vam se svidjela elektrotehnika i odabrani smjer?

To je pitanje o kojem razmišljam već mjesecima. Nisam zamrzila elektrotehniku kroz fakultet, ali sumnjam da većina ljudi na ETF-u uživa u tome što studira. Upišeš fakultet, spremiš se za učenje i prolazak kroz sve matematike, fizike i ostale predmete koji nisu nužno pretjerano zanimljivi kako bi se poslije mogao baviti zanimljivim temama. Međutim, nekada nije do zanimanja, nego ljudi koji se promijene kada završe elektrotehniku. Na trećoj godini razmišljala sam da se ispišem. Ono što mi je smetalo (a i sada) jeste to što ne osjetiš kada se izgubi želju, entuzijazam i razlog upisivanja fakulteta. Tek na diplomskom studiju, kada sam vidjela različite stvari i upoznala drugačije ljude, ponovo se vraća želja i entuzijazam koji sam imala na početku. I da nemam ništa drugo, samo sam na tom osjećaju zahvalna.  

Prilikom odabira zanimanja roditelji su rekli da je to “muško” zanimanje. Nakon što ste prošli sve i studirali na tri univerziteta, da li mislite da je zanimanje “muško” i kakve su prilike i uslovi za žene u automatici?
Moji roditelji nisu roditelji koji bi me od nečega odgovarali – podržavaju šta god odlučim, ali iznose svoje mišljenje. Vjeruju da ću sama donijeti ispravnu odluku. To su govorili iz iskustva jer je mama završila ETF. Vidjela sam pedeset djevojki u amfiteatru od 300-400. To se vremenom promijenilo. U našoj generaciji od pedesetak završilo je desetakak muških kolega. Svijet danas nije isti svijet u kom smo mi bili odgajani i obrazovani deset godina ranije, a kamoli svijet naših roditelja kada su studirali. Znamo da za godinu dana mnogo toga neće biti isto, a pandemija nas je najviše tome naučila. Tako da, ako je nešto bilo “muško” zanimanje iz ugla naših roditelja, apsolutno ne znači da je to sada tako. Danas se žene forsiraju u STEM isključivo zato što su žene. Možda to nije dobro, jer je sekundaran razlog tome zato što su obrazovane i sposobne. To ne znači da ne zaslužuju raditi taj posao isključivo zbog njihovih kvaliteta i znanja. Ideja forsiranja žena u STEM tu je jer se pokušava prevazići jaz između broja muškaraca i žena zaposlenih u određenim oblastima. 

Jeste li ikada imali neku lošu situaciju samo zato što ste žena?
Doživjela sam na poslu. Radila sam u prodaji i sve smo bile žene jer je drugi sektor radio na terenu, a od dvadesetak inženjera samo je jedna bila žena. Jednom sam pitala kolegu nešto u vezi sa specifikacijom opreme, jer je to njegov dio posla, a drugi je kolega rekao da nisam trebala tu ni doći i da idem skuhati kafu. Kada sam odbila, ponovio je, našto sam mu odgovorila da je sam skuha ako želi. To je bio možda jedan jedini slučaj kada sam osjetila šovinizam. Njemu je sasvim normalno da on ima takve komentare, ali meni nije jer nisam tako rasla niti tako odgojena. No čak i ovakvi komentari nisu razlog za nepristojne odgovore ili svađu s kolegama. 

I za kraj imate li neku poruku djevojkama koje žele upisati inženjerski fakultet?
Pričala sam o svim stranama medalje. Najlakše je reći da je na ETF-u sve grozno, ali nije. Kada su u pitanju razmjene, uprava ETF-a potpuno podržava svoje studente i procedura je jednostavna. Koliko god nas neki predmeti i odnosi mučili tokom studiranja, daju nam određenu prednost gdje god odemo. Vodim se: Probaj, neće ti glavu razbiti, tako da ko želi da upiše ETF, neka upiše. Ono što bih poručila mladim ljudima pri odabiru karijere jeste da ne idealizuju zanimanje kojim žele da se bave u životu niti da te ideale očekuju na fakultetu. Fakultet je formalno obrazovanje i treba mu tako i pristupiti. Voljela bih da se djevojke usude probati različite puteve u karijeri i iskoriste prilike koje im se pruže jer u životu postoje samo propuštene, a ne loše prilike. Kad vidite da to nije za vas, najlakše je odustati. To vrijedi ne samo za Erasmus, nego za sve. Jedina sam kćer kod roditelja i nosim hidžab. Uz to sam otišla sam u Dablin, a da tamo nikoga nisam znala niti imala. Usudila sam se i pokušala. To ne znači da nisam bila uplašena sve vrijeme – naravno da jesam. Međutim, koliko god strašno izgledalo na početku, uvijek ćete biti zahvalne sebi što ste pokušale. Najbolja stvar jesu iskustva koja se dobiju. Zato se prijavljujte na konkurse i stipendije koje pronađete jer se ništa ne gubi ako dobijete odbijenicu. 

Support our organization by sharing this content!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *