Categories
Herstory

Emina Džaferović

Razgovarala: Emina Bilalović


Emina Džaferović je magistrica fizike Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, smjera teorijske fizike i magistrica francuskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Bila je prva diplomantica po bolonjskom sistemu Odsjeka
za fiziku, a stažirala je u: CERN-u u Švicarskoj, Institutu “Jožef Štefan” u Ljubljani i u Centru za teorijsku fiziku u Italiji, Trstu, Njemačkoj itd. Trenutno je studentica na poslijediplomskim (doktorskim) studijama Sveučilišta u Zagrebu. Viša je asistentica na Mašinskom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu i predavačica u emisiji Domaća zadaća na BHRT-u gdje uživa predavajući fiziku za osnovnu školu i smatra da je emisija korisna za sve generacije. Često u emisiji improvizuje i koristi predmete iz svakodnevnog života kako bi približila fiziku gledateljima. S jednom studenticom i jednim studentom Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu je pokrenula 2019. godine Youtube-kanal Enginist Show kako bi pomogla svima da lakše razumiju fiziku i obnove gradivo. Također Emina piše recenzije za knjige za koje smatra da bi bile korisne za sve koji žele da se bave fizikom. Posjeduje preko deset godina iskustva u predavanju na Mašinskom fakultetu, jednu godinu je bila predavačica matematike na CIFS-u (Međunarodnom francuskom koledžu u Sarajevu) i članica je žirija za takmičenje 3 Minute Thesys.

Bili ste dio projekta “Domaća zadaća” na BHRT-u. Koliko snimljene lekcije vidite značajnim za obrazovanje u vrijeme pandemije?
Ja se nadam da pomažu. Učenici s kojima radim ovako u toplini doma i privatno kažu da gledaju i da im pomaže. Znam da im koristi neovisno o tome što je domaća zadaća namijenjena djeci osnovne škole, uzrastu sedmog, osmog i devetog razreda. Međutim te su lekcije korisne i srednjoškolcima, pa čak i nekima na fakultetu iz razloga što uvijek ostanu neki prostori koji nisu popunjeni, neke lekcije koje su se zaboravile, kojima se nisu učenici toliko često vraćali, a potrebne su za usvajanje novih nastavnih jedinica. Tako da ovaj program, ne samo iz predmeta Fizika, mislim da je vrlo koristan i osnovcima i srednjoškolcima, a isto tako znam da mnogi penzioneri gledaju ove emisije i njima bude vrlo zanimljivo. Ovaj je edukativni sadržaj vrlo koristan bez obzira na dobnu skupinu, za uzraste od 7 do 77. Navešću jedan recentan primjer. Danas smo snimali nove lekcije: Toplota,
agregatna stanja tijela i tako dalje. I obično kada se uče agregatna stanja u osnovnoj školi uče se tekuće, čvrsto i plinovito ili gasovito. Dakle, rade se tri osnovna agregatna stanja. No, u teoriji fizike, uči se na nekom malo višem nivou da se radi o četiri agregatna stanja pri
čemu je četvrto stanje plazma, pa se malo pozabavimo detaljnije plazmom. A na fakultetu na jednoj još višoj ozbiljnijoj razini izučavanja, spominjemo i peto stanje. Tako da sam danas
govorila o tome iako te nastavne jedinice nisu dio za osnovnu školu, jer smatram da kurikulume treba proširiti, ne na način da se djeca opterete da se od njih traži da sve to znaju napamet, već jednostavno da čuju da se nauka ne svodi na ono što je napisano u udžbeniku i na pet urađenih zadataka. Tako da sam ja govorila o tome i ljudi koji su sa
mnom sarađivali na setu, na snimanju, kao npr. kamerman, tonac, producent saznali su nešto novo i obnovili svoja znanja od prije 20 i više godina. Iz tog razloga mislim da je vrlo korisno ne samo djeci u školskom uzrastu nego i svima drugima koji su završili svoje
osnovnoškolsko ili srednješkolsko obrazovanje. Jednostavno da osvježe svoja znanja i da vide šta se to još aktuelno dešava u nauci. Evo primjer jednog zanimljivog i korisnog časa: u jednoj sam emisiji pokazala kako možemo upaliti sijalicu, konkretno diodicu pomoću limuna ikrompira i znam da su u nekim osnovnim školama nastavnici zadali zadatak djeci koja su kod kuće u pandemiji da upravo oni urade taj isti eksperiment, da pogledaju emisiju koja je bila emitovana i da na osnovu limuna, krompira i bakarne i cinčane žice upale diodu.
Poznajem učenike, odnosno djecu koja su to zaista radila, snimala se i slala svojim nastavnicima snimke da ih ocijene, provjere i stoga mislim da se puno više uči kroz praktičan rad nego samim pukim čitanjem i slušanjem. Naravno, čitanje je preduslov svega, majka svih znanja, ali za bavljenje egzaktnom naukom vi morate biti u stanju da nešto zavarite, zalemite, pa i da dođe do kratkog spoja, jednostavno metodom pokušaj-pogreška da se i nešto praktično nauči. Ja se zaista trudim da svoje časove koliko mogu obogatim makar malim ogledima ako ne ozbiljnijim eksperimentima, da se nešto izvede, pokaže i uradi. Evo jedna mala anegdota. Prošli put smo pokušali snimiti eksperiment, odnosno ogled, iz oblasti toplote gdje se pali svijeća pa se prinesu baloni, koji nakon primanja toplote puknu. No, dok sam palila tu svijeću imala sam nezgodu da je taj plamen zahvatio dio moga nokta pa je nokat pocrnio, taj dio se spržio i pojavio se plik na jagodici prsta. Onda je eksplodirao balon koji nije trebao da eksplodira, bio je napunjen vodom i voda se prosula posvuda. Hoću da
kažem, nekad stvari ne krenu onim putem kojim smo željeli da idu, ali sve je to u svrhu učenja. Čak i kad nešto ne uspije istražujemo zašto nešto nije uspjelo. Mislim da je i to vrlo korisno i zanimljivo djeci čak i kad urade nešto što nije ispalo kako je neko očekivao, da bismo vidjeli i saznali zašto nije.

Da li vjerujete da ćete potencijalno postati uzor nekom djetetu koje Vas prati naBHRT-u?
Pa ne znam, to je vrlo teško i odgovorno pitanje. Baš sam jučer vodila razgovor o temi škola i obrazovnih institucija. Ja za sebe mogu reći da sam uvijek bila štreber i pod tim ne mislim ništa loše. Kad kažem štreber, mislim da sam bila potpuni zaljubljenik u školu, učila sve
predmete, bavila se svim i svačim. Možda nisam išla na sportske sekcije, trenirala košarku i odbojku, ali sve ostale nastavne i vannastavne aktivnosti od streljačke sekcije, dramske, matematičke itd, sam zaista praktikovala i uživala u tome. A to mi je pomoglo u onome što danas radim – svakodnevno pomažem djeci raznih uzrasta u različitim predmetima ne samo iz fizike i matematike već i iz hemije i stranih jezika (francuski, engleski, njemački). U tom razgovoru dođemo do ideje otvaranje neke idealne škole. Moj odgovor na to je: da živimo u nekom idealnom svijetu bajki, gdje bih mogla birati šta da radim i kako bih osmislila svijet oko sebe, osnovala bih školu da djecu učim praktičnim stvarima gdje možemo i pogriješiti i gdje na greškama učimo. Voljela bih da postoji neki prostor, neka škola gdje djeca mogu
kroz kreativne aktivnosti poput bojenja zidova, predmeta, praviti svoje neke tragove, da stvaraju, da jednostavno budu toliko slobodni i kreativni da tu svoju postojeću kreativnost još više oplemene, a onda u toj kreativnosti, u tom širokom spektru znanja vi možete i da se
bavite i umjetnošću, ali i naukom. Nauka nisu samo brojevi i zaista kada me pitate da li bih mogla biti nekome postati uzor, onda bih voljela da to nije samo zbog nauke nego zbog svega ostalog, zbog poezije, književnosti, pozitivnog gledanja na život, svega skupa. Kažem
da je za mene prosvjetni radnik jedna cjelokupna ličnost koja poznaje ne samo ono što predaje, čime se bavi, već jednostavno ima širok dijapazon zanimanja, interesa i općeg obrazovanja gdje svako dijete u jednoj takvoj ličnosti može naći utjehu, utočište i inspiraciju u konačnici. Da živimo u idealnom svijetu ja bih voljela da su nastavnici takvi da sam ja dio nekog nastavnog kolektiva gdje su nastavnici zaista tu da probude ono najljepše u učenicima.

Koliko je i da li je teško približiti ljepotu nauke djeci na taj način?
Pa ono što je otežavajuće jeste što dok studirate slušate predmete kao što su metodika, didaktika i pedagogija, i kroz te predmete učite koliko je važna interakcija s publikom, s onima kojima predajete, a mi danas nemamo ništa od toga, ili bar nemamo mogućnosti direktne, neposredne komunikacije i interakcije. Ja često kada držim te časove znam reći – e sada da smo u učionici, sada bih vas upitala to i to, sada bih rekla to i to, šta biste mi vi odgovorili. Nedostaje taj dio da se učenici osjete dijelom tog nastavnog časa. Mislim da se nastava ne može odvijati samo ovako, online, preko ekrana, preko žice, da je potrebna ta ljudska interakcija. Ja sam znala kada predajem u učionici npr. Njutnove zakone, pa zakon akcije i reakcije, da izvedem dvoje učenika pred tablu i kažem hajmo sada uzeti neki konopac i povucite vi na jednu stranu, aha vidite da djelujete na ovoga, vuče ga prema sebi,
onda ovaj prvi vuče drugog i tako dalje, da se osjete ti neki elementi. Često sam uzimala kišobrane da nešto pokazujem, bacala kredu u zrak. Potrebni su ti elementi da učenik vidi i da onda i sam ponovi to. Zato kažem da volim napraviti tu interakciju u učionici koje nema. Da bismo to nadomjestili, ja se konkretno trudim napraviti nešto od tih ogleda i
eksperimenata, pokazati pred kamerama koliko je moguće. Koliko uspijevamo u tome to je na učenicima i svim onima koji gledaju da procijene, ali tu bih se uvijek ogradila i rekla bih da zaista nije isto predavati pred TV kamerama i u učionici, jer pred kamerama i reflektorima, uvijek postoji doza treme i straha hoće li sve to biti na kraju kako treba. Naravno u toku samog predavanja vi mislite na sljedeće što želite da kažete, ograničeni ste vremenom, samo je 15 minuta na raspolaganju. U tom vrtlogu misli kako da sve to objedinite i kažete na pravi način naravno da se potkrade neka greška u govoru, ili neki jednostavni lapsus, neke fizikalne veličine, njihove nazive i sl, kažete različitim redoslijedom itd, pa i zato kažem, ne stignete se ni ispraviti, ne stignete se korigovati u tom smislu kao što biste to napravili u učionici. Zato kažem da predavanje pred tv kamerama ima te ograničavajuće okolnosti gdje u učionici neko dijete će se nasmijati, reći nije to tako, nije to tako trebalo i vi onda kažete da, da, svaka čast, odlično ste to zamijetili. Bude vam drago da neko prati, da je neko
aktivan, da prati te vaše potencijalne greške i na taj način utvrđuje svoje znanje i usvaja novo, tako da mi taj dio nedostaje.

Da li ovakav program, edukativnog karaktera koji prati nastavni plan i program, treba postojati i mimo pandemije?
Ja mislim da je itekako potreban, ne zato što možda nastavnici ne rade svoj posao kako treba, nipošto, već kao dopuna, kao dodatak i kao okruženje u kojem bi ne samo djeca, već i njihovi roditelji, nane, dede, bake bili pod tim nekim utjecajem. Kaže se često: ono si što
konzumiraš kroz hranu, s kim si takav si. Sve te izreke nas uče da ono što nas okružuje, čemu smo izloženi nas oblikuje i utječe na nas. E sada da li će dijete biti izloženo kontaktnim serijama, crtićima ili negativnom sadržaju, vijestima ili ćemo pokazati i nešto drugo, pokazati da škola ne završava u 12.00h, u 14.00h nego da taj sadržaj možete na jedan drugačiji, veseliji način vidjeti na TV-u . Izloženost tim temama, tom sadržaju, ne samo za učenike već i za njihove roditelje bi bila itekako pozitivna, da se jednostavno naviknemo da je znanje tu
oko nas i da trebamo težiti ka tome. Mislim da često ljudima nedostaje svijest o važnosti znanja, o bogatstvu znanja, koliko je to jednostavno veliko i bitno za cjelokupno djelovanje. Vi ćete često čuti od mladih ljudi, da ne provode previše vremena uz knjigu i ne posvećuju
previše pažnje čitalačkoj kulturi, jer su orijentirani na vještine koje će primijeniti u poslu u cilju ostvarivanja većih materijalnih primanja. Međutim, čitanje knjiga, stjecanje znanja, potraga za znanjem, je ono što oblikuje čovjeka kao osobu, oblikuje vaš način razmišljanja, ophođenja s drugim i u konačnici stvara radne navike, u kojim ćete biti produktivniji i donijetiviše i duhovnog i materijalnog, ali nažalost, mnogi teže samo za ovim posljednjim. Zato kažem da bi ti sadržaji definitivno, po meni, trebali biti dio i van pandemije.

Imate li neke planove za budućnost koji se tiču ovakvog vida prenošenja znanja?
Ne znam koliko ste uspjeli vidjeti i prepoznati, no već dvije godine radim na Youtube kanalu upravo za fiziku. Naime, taj Youtube kanal je pokrenut kao pomoć studentima, gdje su snimljeni eksperimenti koji se izvode u laboratoriji. Nakon što su snimljeni ti eksperimenti, onda smo to željeli proširiti i onda se išlo na neke druge sadržaje, predstavljanje knjiga iz fizike, zatim unboksing teleskopa, intervjuisali smo profesore iz CERN-a, pa smo u konačnici zahvaljujući radu tog kanala bili prepoznati od profesora iz CERN-a koji su nas kao prvu
grupu iz Bosne i Herecegovine pozvali da dođemo u CERN i da posjetimo detektore i postrojenja u CERN-u. Na tom Youtube kanalu zaista se trudim da prenesem razne sadržaje od eksperimenata do računskih zadataka, iskustava iz CERN-a, a u konačnici, evo posljednji
video koji sam snimila je bio dio iz moje doktorske teze. Dakle, neke elemente koji možda nisu za širu publiku zbog poteškoća u razumijevanju tako specifične fizike, ali vjerujem da postoje ljudi i studenti koji ne nalaze te neke odgovore u knjigama pa je onda zgodno da ih nađu u virtuelnom prostoru kao što je YT kanal. Meni je konkretno vrlo teško iz Sarajeva raditi na doktoratu, gdje nažalost nemam tu neku skupinu ljudi koju bih mogla konsultirati ili
bilo koga, nekoga koga bih mogla pitati u datom trenutku kada mi nešto nije jasno, jer je toliko specifična ta oblast fizike. Mi u Sarajevu, trenutno nemamo stacioniranog profesora čestične fizike, kojom se ja bavim ovdje, tako da sam sama imala problema u pronalaženju odgovora. Kada bih došla do tih nekih odgovora, htjela sam nekome i sama da pomognem i zato sam napravila taj video. Trudim se kroz taj kanal nastaviti online način predavanja ili širenja znanja iz fizike. Teško je odgovoriti koliko ću uspjeti u tome, koliko mi vrijeme dozvoljava, jer to su neki drugi elementi. Uživam u tome, no potrebno je reći da je iza svakog tog videa zaista uloženo dosta truda, rada, vremena. Snimanje edukativnih videa ne predstavlja aktivnost govora i snimanja u datom trenutku inspiracije. Svaki taj video se mora osmisliti, izaranžirati, ovdje uopće neću govoriti o video editingu, jer je to poseban element i
zahtijeva posebno vrijeme i pažnju, ali da bi nešto bilo smisleno, konstruktivno predstavljeno, mora se zaista uložiti vrijeme, istražiti i analizirati podaci, informacije koje su dostupne da se na što jezgrovitiji način to predstavi publici, posebno u online formatu.

Support our organization by sharing this content!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *