Categories
Herstory

prof. dr. Melika Husić-Mehmedović

Razgovarala: Alma Strika

U našem šestom intervjuu u rubrici Her Story donosimo vam razgovor s ministricom u Vladi Kantona Sarajevo, prof. dr. Melikom Husić-Mehmedović. Profesorica Melika prva je ministrica Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo. Inače, redovna je profesorica marketinga na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na kom je i završila studij ekonomije. Postdiplomski master studij iz oblasti poslovnog upravljanja završila je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorsku disertaciju “Stil života i luksuzna potrošnja” radila je i odbranila ponovo na Univerzitetu u Sarajevu. Obnašala je funkcije direktorice Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu i prodekanese za nastavu Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine angažovana je kao članica Odbora za ekonomske nauke. Na Google Scholaru Husić-Mehmedović broji 885 citata.

U intervjuu za STEM Team govorila nam je o položaju žena u nauci. Otkrila nam je kako je biti prva ministrica u Ministarstvu i koliko je bitno što je takva uloga pripala baš ženi. Pročitajte i kako, kao ministrica, planira raditi na poboljšanju položaja žena .

Za početak, kako se osjećate nakon što ste dobili ulogu prve ministrice u Ministarstvu, a uz to sve je ta uloga pripala ženi? Znamo koliko naše društvo, nažalost, mora potencirati takve priče.

Moram vam reći da mi je važnije to što je prva žena u pitanju, nego što sam to konkretno ja. Mislim da odličnu poruku šaljemo. Prvo da je važno bilo razdvojiti ova dva ministarstva u ovom trenutku s obzirom da je sva nadležnost u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, nažalost, na kantonalnom nivou. Ovo bi se sve trebalo dešavati na nivou BiH. Imajući najveći, najvažniji, najcitiraniji i najpublikovaniji Univerzitet u BiH i u Kantonu Sarajevo važno je bilo dati primjer i ovdje krenuti sa razdvajanjem ovih ministarstava. Ja sam ponosna što je, ponavljam, žena na tom mjestu. Kreirajući materijale odmah ugrađujemo “ministrica”. Mislim da imenovanjem žene šaljemo odličnu i važnu poruku.

Vi dolazite iz akademske zajednice. Kakva iskustva imate tokom Vaše dosadašnje karijere po pitanju položaja žena u našoj akademskoj zajednici na Univerzitetu u Sarajevu, ali i šire ukoliko ste imali iskustva?

Jesam, imala sam i iskustva i rada sa kolegicama i kolegama ne samo iz BiH i regiona, već i iz cijelog svijeta. Iskreno, ja se nisam srela sa problemima ili sa nekom otežanom pozicijom zato što sam žena. Više sam se susretala sa problemima dok sam bila mlada zbog nepovjerenja zbog godina, ali nisam imala problema zbog činjenice da sam žena. Međutim, bavim se ovim pitanjem iz više aspekata. Bavim se i naučnim pristupom analize položaja žena, ne samo u nauci i obrazovnom sistemu, već i u poslovanju, politici i tako dalje. Radili smo brojne projekte istraživanja na tržištu BiH i imam neke podatke i znam kakva je situacija. Kada je riječ o obrazovanju trend raste sa brojem studentica. Trenutno u BiH ima oko 60% studentica u odnosu na 40% studenata. Konkretno, ja dolazim sa Ekonomskog fakulteta UNSA, koji je daleko najveći fakultet u Bosni i Hercegovini i samim tim na UNSA i koji je uvijek imao omjer pola-pola. Bio je jednak broj studentica i studenata. Ta se situacija posljednjih godina drastično mijenja. Zato što me ta tema zanima, svake godine pogledam kakva je situacija u broju studenata. Broj studentica na mojim predmetima raste čak i do 80%. Također, radila sam neke procjene da vidim kakav im je uspjeh – moje studentice postižu u prosjeku cijelu jednu ocjenu više u poređenju s kolegama studentima. Imamo i dosta dobar omjer kada su u pitanju naučnice i research na univerzitetima u BiH, posebno na UNSA. Ali na kraju kada se sve svede na output, izričaj i dobro zaposlenje, tu se javlja problem. Tu upravljačke pozicije pripadaju muškarcima uglavnom. Žene jako brzo napreduju do jedne granice i kao da imaju glass ceiling. To je kada postavimo sebi ogradu i mislimo da ne možemo iznad toga, da nam je to vrhunac i granica. Zatim, žene imaju veliki teret sa unpaid care work, dakle, imaju veliku brigu o djeci, o starijim, o kući i svim aktivnostima koje se ne plaćaju, a koje su još uvijek na plećima žene. Tako da, kada dolazimo do ozbiljnijih pozicija onda tu dominiraju muškarci. Isto je i sa istraživanjima. Research output na kraju je mnogo veći kod naših muških kolega, iako imamo mnogo veći broj žena u nauci na Univerzitetu.

STEM Team je radio istraživanje položaja žena u ANUBiH i prema ustupljenim podacima i radovima došli smo upravo do sličnih informacija. Problem društva više nije školovanje djevojaka nego njihov kasniji položaj u struci?
To je problem svuda čak i u ovim “žensko intenzivnim” područjima, kao što je naprimjer obrazovanje. Uglavnom učiteljice, nastavnice, pa i profesorice su žene, ali muškarci su direktori škola, dekani fakulteta. Činjenica je da Univerzitet u Sarajevu nikada nije imao žensku rektoresu. To su sve ograničavajuće činjenice koje dokazuju da ženama ide do jednog glass ceilinga, a onda nastaje problem.

Zanima nas Vaš lični stav, ali i stav ministrice. Na koji način bismo mi kao društvo, ali i ministarstva i vlade mogli raditi na boljem položaju žena?
Da bismo ustvari vidjeli kako da to riješimo moramo zaista identifikovati i definisati problem. Problem nije – nema žena na rukovodećim pozicijama, problem je – zašto nema žena na rukovodećim pozicijama. Tu su još uvijek mišljenja podijeljena. Neka istraživanja u kojima sam i sama učestvovala, pokazala su naprimjer da je važna podrška javnosti u smislu da li je ženi ili nije mjesto tu i tu, da li žena treba da putuje i izbiva iz kuće, da li treba da bude na raspolaganju porodici, pa do podrške svoje porodice. Mene je šokirao podatak u našem istraživanju od prošle godine da žene u BiH kažu da provedu 7-8 sati dnevno u kućanskim aktivnostima – care activity. To je još jedno cijelo radno vrijeme! Nema rješenja dok društveno i sistemski ne riješimo ta pitanja, dok nemamo adekvatno riješen child care, elderly care i to ne stavom da se natalitetna politika povećava davanjem dječijeg doplatka. Ženi koja ima ozbiljnu karijeru ne znači ništa nekoliko stotina maraka dječijeg doplatka. Njoj treba adekvatna pomoć u čuvanju tog djeteta, adekvatna podrška u dostupnosti vrtića… Činjenica je, naprimjer, da žene na selu ne mogu da rade uopće zato što vrtić ne postoji na selu ili trebaju da idu u drugo mjesto koje njima iziskuje dodatne troškove. Dakle, podrška u tim aktivnostima je neophodna. Zatim, kako postoji maternity care treba da podjednako bude ispromovisan i paternity care, da muškarci podjednako mogu i trebaju da ostaju kod kuće i čuvaju djecu, da nije sve opterećenje na ženi. Zato imamo to da karijera u samom početku raste i raste i onda više ne mož, zato što se desi život, desi se porodica, kuća, obaveze i onda se žene jednostavno povuku i ne mogu da daju sve od sebe, ne mogu na sve strane. Kada se opet vrate karijeri već su ih daleko prestigle njihove muške kolege. I ako mislite da je to samo specifično za Bosnu i Hercegovinu, to apsolutno nije tako. Tako je i u najrazvijenijim zemljama svijeta. Prisustvovala sam konferencijama na ovu temu u Americi, gdje je ista situacija. Ako se očekuje dijete u porodici pitanje je da li će žena nastaviti raditi ili neće. Uopće se ne postavlja pitanje da li će muškarac nastaviti raditi ili neće. Prema tome, polako, evolucijski, idemo korak po korak.

Nas su iznenadili podaci da procentualno ANUBIH broji više žena nego akademije u regionu. Također R. S. Makedonija je čak prema istraživanju UNESCO-a iz 2019. godine imala procenat 55,8% žena u nauci u odnosu na muškarce. Koje je Vaše mišljenje o tome?
R. S. Makedonija je prva, tačno. BiH je u zelenoj zoni. I to je broj žena naučnica. Međutim, upravo kao rezultat ovoga se može zaključiti da je njihov research output obrnuto proporcionalan ovome. Dakle, listom rukovodi R. S. Makedonija, zatim idu Latvija, Litvanija, Srbija, Bugarska, Republika Moldavija i tako dalje, a na dnu se nalaze Nizozemska, Češka, Francuska, Njemačka, Austrija, Finska, Švicarska, Švedska, dakle, sve zemlje koje imaju izuzetno jak naučni output imaju manji broj naučnica. Jeste lijepo što se ženama daje prilika i možda je to jednostavno lijep i lagodan posao, kao što jeste, ali research output koji daju naše žene je mnogo manji. Ako uzmete Google Scholar Bosne i Hercegovine ili Google Scholar Univerziteta u Sarajevu, koji je lijepo složen, vidjet ćete na prvih 50 pozicija koliko je žena. Ni deset. To je problem. Ok, da – ima ih, da – možemo se pohvaliti, ali uvijek vidite ko predvodi tu listu. Ako je predvodi Harvard na dobrom ste putu. Ako je predvodi R. S. Makedonija, a na zadnjem mjestu je Nizozemska onda možda nismo na dobroj listi.

S obzirom da je situacija takva kakva jeste, šta vi kao ministrica planirate uraditi u budućnosti?

U kontaktu sam sa kolegicom koja je napravila analizu, kako ona kaže, dobitnika Fonda za naučnoistraživački rad i da su to bili mahom muškarci. Sada objavljujemo novi poziv pa ću obratiti pažnju na gender balans jer me to zanima. Međutim, iz bazena prijava vidjet ćemo šta će doći i ako bude više prijava muškaraca, onda, logično da će i dodijeljena sredstva biti u tom srazmjeru. Mnogo govorim o ulozi i položaju žena u nauci i pokušavam da to ispromovišem koristeći poziciju na kojoj se nalazim. Ono o čemu smo ranije razgovarali sa, naprimjer, UNDP-om i UN Womenom jeste da napravimo neku godišnju nagradu za najbolju naučnicu, za ženu koja je imala najveći research output ove godine, da počnemo da dajemo te posebne nagrade za žene i to ću pokušati da postavim na noge već ove godine. Više radi promocije, ne radi novčane nagrade.

Naučni radovi se većinom rade u timu i svi projekti su danas bazirani na timskom radu. Da li otprilike znate koji je omjer muškaraca i žena kao nositelja projekata i naučnoistraživačkih radova?

Nisam razmišljala o tome. Vrlo interesantna tema, dalo bi se to pogledati. Ja pokušavam da probudim svijest o tome da nema potpisivanja tima, nego da se treba znati i naznačiti koliko je ko doprinio u timu. Polako. Mijenja se svijest. Ali jako polako. Jako sporo.

Koliko je Vama tokom obrazovanja i izbora zanimanja bila značajna uloga porodice, nekih uzora i samih nastavnika i profesora u osnovnoj i srednjoj školi?
Veoma. Ja bih prvo krenula od porodice, roditelja. Mislim da jako na vas utječe ukoliko imate tu jake figure, pogotovo ukoliko imate jaku žensku figuru na koju se ugledate. Ne mora to biti ista oblast ili pitanje obrazovanja, ali ugledate se na jake žene lidere. I onda ukoliko se djeca imaju na koga ugledati te su onda karakterne osobine usađene. Mislim da nam je neophodan uzor u samom djetinjstvu. Sada, bez podrške moga supruga, sigurno ništa ne bih mogla da uradim ni da se organizujem, tehnički. Važno je da imate nekoga ko zajedno s vama prolazi neke izazove, da imate podršku u izazovima, savjet, oslonac… Bez svega toga, ako bi se išlo, jednostavno ništa ne bi funkcionisalo, ni na jednom, ni na drugom polju. Također, ja sam imala mentora kroz svoj studij na diplomskom, magistarskom i doktorskom i to je sada predsjednik Akademije nauka i umjetnosti BiH. Dakle, vi obično gledate nekoga ko vas inspiriše, ko je također jaka ličnost, ko je motivator i onda se ugledate na takve osobe i pokušavate da idete njihovim stopama. Nemojte se ugledati na nekoga ko nije zadovoljan onim što je ostvario ili ko se nije dovoljno realizovao.

Za kraj, nešto što nisam spomenula, a vrlo je važno. Ovo je prva Vlada KS koja ima četiri ministrice. Iako je zakonom propisano da ima minimalno pet, nikada nijedna nije imala ni četiri. Tako da, sve su to uzori – više se žena pojavljuje u javnom prostoru, kao što vi činite u STEM-u. Zamislite situaciju – dođete na neki politički skup gdje su sami muškarci i jedna žena. Recimo, ja dolazim iz oblasti biznisa i nerijetko mi se dešavalo da uđem na predavanje gdje sam bila jedina žena a gdje trebam nešto predavati… Moramo polako mijenjati svaki aspekt, davati priliku ženama i onda će se i naše kćerke ugledati na nas.

Categories
Herstory

Emina Džaferović

Razgovarala: Emina Bilalović


Emina Džaferović je magistrica fizike Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, smjera teorijske fizike i magistrica francuskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Bila je prva diplomantica po bolonjskom sistemu Odsjeka
za fiziku, a stažirala je u: CERN-u u Švicarskoj, Institutu “Jožef Štefan” u Ljubljani i u Centru za teorijsku fiziku u Italiji, Trstu, Njemačkoj itd. Trenutno je studentica na poslijediplomskim (doktorskim) studijama Sveučilišta u Zagrebu. Viša je asistentica na Mašinskom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu i predavačica u emisiji Domaća zadaća na BHRT-u gdje uživa predavajući fiziku za osnovnu školu i smatra da je emisija korisna za sve generacije. Često u emisiji improvizuje i koristi predmete iz svakodnevnog života kako bi približila fiziku gledateljima. S jednom studenticom i jednim studentom Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu je pokrenula 2019. godine Youtube-kanal Enginist Show kako bi pomogla svima da lakše razumiju fiziku i obnove gradivo. Također Emina piše recenzije za knjige za koje smatra da bi bile korisne za sve koji žele da se bave fizikom. Posjeduje preko deset godina iskustva u predavanju na Mašinskom fakultetu, jednu godinu je bila predavačica matematike na CIFS-u (Međunarodnom francuskom koledžu u Sarajevu) i članica je žirija za takmičenje 3 Minute Thesys.

Bili ste dio projekta “Domaća zadaća” na BHRT-u. Koliko snimljene lekcije vidite značajnim za obrazovanje u vrijeme pandemije?
Ja se nadam da pomažu. Učenici s kojima radim ovako u toplini doma i privatno kažu da gledaju i da im pomaže. Znam da im koristi neovisno o tome što je domaća zadaća namijenjena djeci osnovne škole, uzrastu sedmog, osmog i devetog razreda. Međutim te su lekcije korisne i srednjoškolcima, pa čak i nekima na fakultetu iz razloga što uvijek ostanu neki prostori koji nisu popunjeni, neke lekcije koje su se zaboravile, kojima se nisu učenici toliko često vraćali, a potrebne su za usvajanje novih nastavnih jedinica. Tako da ovaj program, ne samo iz predmeta Fizika, mislim da je vrlo koristan i osnovcima i srednjoškolcima, a isto tako znam da mnogi penzioneri gledaju ove emisije i njima bude vrlo zanimljivo. Ovaj je edukativni sadržaj vrlo koristan bez obzira na dobnu skupinu, za uzraste od 7 do 77. Navešću jedan recentan primjer. Danas smo snimali nove lekcije: Toplota,
agregatna stanja tijela i tako dalje. I obično kada se uče agregatna stanja u osnovnoj školi uče se tekuće, čvrsto i plinovito ili gasovito. Dakle, rade se tri osnovna agregatna stanja. No, u teoriji fizike, uči se na nekom malo višem nivou da se radi o četiri agregatna stanja pri
čemu je četvrto stanje plazma, pa se malo pozabavimo detaljnije plazmom. A na fakultetu na jednoj još višoj ozbiljnijoj razini izučavanja, spominjemo i peto stanje. Tako da sam danas
govorila o tome iako te nastavne jedinice nisu dio za osnovnu školu, jer smatram da kurikulume treba proširiti, ne na način da se djeca opterete da se od njih traži da sve to znaju napamet, već jednostavno da čuju da se nauka ne svodi na ono što je napisano u udžbeniku i na pet urađenih zadataka. Tako da sam ja govorila o tome i ljudi koji su sa
mnom sarađivali na setu, na snimanju, kao npr. kamerman, tonac, producent saznali su nešto novo i obnovili svoja znanja od prije 20 i više godina. Iz tog razloga mislim da je vrlo korisno ne samo djeci u školskom uzrastu nego i svima drugima koji su završili svoje
osnovnoškolsko ili srednješkolsko obrazovanje. Jednostavno da osvježe svoja znanja i da vide šta se to još aktuelno dešava u nauci. Evo primjer jednog zanimljivog i korisnog časa: u jednoj sam emisiji pokazala kako možemo upaliti sijalicu, konkretno diodicu pomoću limuna ikrompira i znam da su u nekim osnovnim školama nastavnici zadali zadatak djeci koja su kod kuće u pandemiji da upravo oni urade taj isti eksperiment, da pogledaju emisiju koja je bila emitovana i da na osnovu limuna, krompira i bakarne i cinčane žice upale diodu.
Poznajem učenike, odnosno djecu koja su to zaista radila, snimala se i slala svojim nastavnicima snimke da ih ocijene, provjere i stoga mislim da se puno više uči kroz praktičan rad nego samim pukim čitanjem i slušanjem. Naravno, čitanje je preduslov svega, majka svih znanja, ali za bavljenje egzaktnom naukom vi morate biti u stanju da nešto zavarite, zalemite, pa i da dođe do kratkog spoja, jednostavno metodom pokušaj-pogreška da se i nešto praktično nauči. Ja se zaista trudim da svoje časove koliko mogu obogatim makar malim ogledima ako ne ozbiljnijim eksperimentima, da se nešto izvede, pokaže i uradi. Evo jedna mala anegdota. Prošli put smo pokušali snimiti eksperiment, odnosno ogled, iz oblasti toplote gdje se pali svijeća pa se prinesu baloni, koji nakon primanja toplote puknu. No, dok sam palila tu svijeću imala sam nezgodu da je taj plamen zahvatio dio moga nokta pa je nokat pocrnio, taj dio se spržio i pojavio se plik na jagodici prsta. Onda je eksplodirao balon koji nije trebao da eksplodira, bio je napunjen vodom i voda se prosula posvuda. Hoću da
kažem, nekad stvari ne krenu onim putem kojim smo željeli da idu, ali sve je to u svrhu učenja. Čak i kad nešto ne uspije istražujemo zašto nešto nije uspjelo. Mislim da je i to vrlo korisno i zanimljivo djeci čak i kad urade nešto što nije ispalo kako je neko očekivao, da bismo vidjeli i saznali zašto nije.

Da li vjerujete da ćete potencijalno postati uzor nekom djetetu koje Vas prati naBHRT-u?
Pa ne znam, to je vrlo teško i odgovorno pitanje. Baš sam jučer vodila razgovor o temi škola i obrazovnih institucija. Ja za sebe mogu reći da sam uvijek bila štreber i pod tim ne mislim ništa loše. Kad kažem štreber, mislim da sam bila potpuni zaljubljenik u školu, učila sve
predmete, bavila se svim i svačim. Možda nisam išla na sportske sekcije, trenirala košarku i odbojku, ali sve ostale nastavne i vannastavne aktivnosti od streljačke sekcije, dramske, matematičke itd, sam zaista praktikovala i uživala u tome. A to mi je pomoglo u onome što danas radim – svakodnevno pomažem djeci raznih uzrasta u različitim predmetima ne samo iz fizike i matematike već i iz hemije i stranih jezika (francuski, engleski, njemački). U tom razgovoru dođemo do ideje otvaranje neke idealne škole. Moj odgovor na to je: da živimo u nekom idealnom svijetu bajki, gdje bih mogla birati šta da radim i kako bih osmislila svijet oko sebe, osnovala bih školu da djecu učim praktičnim stvarima gdje možemo i pogriješiti i gdje na greškama učimo. Voljela bih da postoji neki prostor, neka škola gdje djeca mogu
kroz kreativne aktivnosti poput bojenja zidova, predmeta, praviti svoje neke tragove, da stvaraju, da jednostavno budu toliko slobodni i kreativni da tu svoju postojeću kreativnost još više oplemene, a onda u toj kreativnosti, u tom širokom spektru znanja vi možete i da se
bavite i umjetnošću, ali i naukom. Nauka nisu samo brojevi i zaista kada me pitate da li bih mogla biti nekome postati uzor, onda bih voljela da to nije samo zbog nauke nego zbog svega ostalog, zbog poezije, književnosti, pozitivnog gledanja na život, svega skupa. Kažem
da je za mene prosvjetni radnik jedna cjelokupna ličnost koja poznaje ne samo ono što predaje, čime se bavi, već jednostavno ima širok dijapazon zanimanja, interesa i općeg obrazovanja gdje svako dijete u jednoj takvoj ličnosti može naći utjehu, utočište i inspiraciju u konačnici. Da živimo u idealnom svijetu ja bih voljela da su nastavnici takvi da sam ja dio nekog nastavnog kolektiva gdje su nastavnici zaista tu da probude ono najljepše u učenicima.

Koliko je i da li je teško približiti ljepotu nauke djeci na taj način?
Pa ono što je otežavajuće jeste što dok studirate slušate predmete kao što su metodika, didaktika i pedagogija, i kroz te predmete učite koliko je važna interakcija s publikom, s onima kojima predajete, a mi danas nemamo ništa od toga, ili bar nemamo mogućnosti direktne, neposredne komunikacije i interakcije. Ja često kada držim te časove znam reći – e sada da smo u učionici, sada bih vas upitala to i to, sada bih rekla to i to, šta biste mi vi odgovorili. Nedostaje taj dio da se učenici osjete dijelom tog nastavnog časa. Mislim da se nastava ne može odvijati samo ovako, online, preko ekrana, preko žice, da je potrebna ta ljudska interakcija. Ja sam znala kada predajem u učionici npr. Njutnove zakone, pa zakon akcije i reakcije, da izvedem dvoje učenika pred tablu i kažem hajmo sada uzeti neki konopac i povucite vi na jednu stranu, aha vidite da djelujete na ovoga, vuče ga prema sebi,
onda ovaj prvi vuče drugog i tako dalje, da se osjete ti neki elementi. Često sam uzimala kišobrane da nešto pokazujem, bacala kredu u zrak. Potrebni su ti elementi da učenik vidi i da onda i sam ponovi to. Zato kažem da volim napraviti tu interakciju u učionici koje nema. Da bismo to nadomjestili, ja se konkretno trudim napraviti nešto od tih ogleda i
eksperimenata, pokazati pred kamerama koliko je moguće. Koliko uspijevamo u tome to je na učenicima i svim onima koji gledaju da procijene, ali tu bih se uvijek ogradila i rekla bih da zaista nije isto predavati pred TV kamerama i u učionici, jer pred kamerama i reflektorima, uvijek postoji doza treme i straha hoće li sve to biti na kraju kako treba. Naravno u toku samog predavanja vi mislite na sljedeće što želite da kažete, ograničeni ste vremenom, samo je 15 minuta na raspolaganju. U tom vrtlogu misli kako da sve to objedinite i kažete na pravi način naravno da se potkrade neka greška u govoru, ili neki jednostavni lapsus, neke fizikalne veličine, njihove nazive i sl, kažete različitim redoslijedom itd, pa i zato kažem, ne stignete se ni ispraviti, ne stignete se korigovati u tom smislu kao što biste to napravili u učionici. Zato kažem da predavanje pred tv kamerama ima te ograničavajuće okolnosti gdje u učionici neko dijete će se nasmijati, reći nije to tako, nije to tako trebalo i vi onda kažete da, da, svaka čast, odlično ste to zamijetili. Bude vam drago da neko prati, da je neko
aktivan, da prati te vaše potencijalne greške i na taj način utvrđuje svoje znanje i usvaja novo, tako da mi taj dio nedostaje.

Da li ovakav program, edukativnog karaktera koji prati nastavni plan i program, treba postojati i mimo pandemije?
Ja mislim da je itekako potreban, ne zato što možda nastavnici ne rade svoj posao kako treba, nipošto, već kao dopuna, kao dodatak i kao okruženje u kojem bi ne samo djeca, već i njihovi roditelji, nane, dede, bake bili pod tim nekim utjecajem. Kaže se često: ono si što
konzumiraš kroz hranu, s kim si takav si. Sve te izreke nas uče da ono što nas okružuje, čemu smo izloženi nas oblikuje i utječe na nas. E sada da li će dijete biti izloženo kontaktnim serijama, crtićima ili negativnom sadržaju, vijestima ili ćemo pokazati i nešto drugo, pokazati da škola ne završava u 12.00h, u 14.00h nego da taj sadržaj možete na jedan drugačiji, veseliji način vidjeti na TV-u . Izloženost tim temama, tom sadržaju, ne samo za učenike već i za njihove roditelje bi bila itekako pozitivna, da se jednostavno naviknemo da je znanje tu
oko nas i da trebamo težiti ka tome. Mislim da često ljudima nedostaje svijest o važnosti znanja, o bogatstvu znanja, koliko je to jednostavno veliko i bitno za cjelokupno djelovanje. Vi ćete često čuti od mladih ljudi, da ne provode previše vremena uz knjigu i ne posvećuju
previše pažnje čitalačkoj kulturi, jer su orijentirani na vještine koje će primijeniti u poslu u cilju ostvarivanja većih materijalnih primanja. Međutim, čitanje knjiga, stjecanje znanja, potraga za znanjem, je ono što oblikuje čovjeka kao osobu, oblikuje vaš način razmišljanja, ophođenja s drugim i u konačnici stvara radne navike, u kojim ćete biti produktivniji i donijetiviše i duhovnog i materijalnog, ali nažalost, mnogi teže samo za ovim posljednjim. Zato kažem da bi ti sadržaji definitivno, po meni, trebali biti dio i van pandemije.

Imate li neke planove za budućnost koji se tiču ovakvog vida prenošenja znanja?
Ne znam koliko ste uspjeli vidjeti i prepoznati, no već dvije godine radim na Youtube kanalu upravo za fiziku. Naime, taj Youtube kanal je pokrenut kao pomoć studentima, gdje su snimljeni eksperimenti koji se izvode u laboratoriji. Nakon što su snimljeni ti eksperimenti, onda smo to željeli proširiti i onda se išlo na neke druge sadržaje, predstavljanje knjiga iz fizike, zatim unboksing teleskopa, intervjuisali smo profesore iz CERN-a, pa smo u konačnici zahvaljujući radu tog kanala bili prepoznati od profesora iz CERN-a koji su nas kao prvu
grupu iz Bosne i Herecegovine pozvali da dođemo u CERN i da posjetimo detektore i postrojenja u CERN-u. Na tom Youtube kanalu zaista se trudim da prenesem razne sadržaje od eksperimenata do računskih zadataka, iskustava iz CERN-a, a u konačnici, evo posljednji
video koji sam snimila je bio dio iz moje doktorske teze. Dakle, neke elemente koji možda nisu za širu publiku zbog poteškoća u razumijevanju tako specifične fizike, ali vjerujem da postoje ljudi i studenti koji ne nalaze te neke odgovore u knjigama pa je onda zgodno da ih nađu u virtuelnom prostoru kao što je YT kanal. Meni je konkretno vrlo teško iz Sarajeva raditi na doktoratu, gdje nažalost nemam tu neku skupinu ljudi koju bih mogla konsultirati ili
bilo koga, nekoga koga bih mogla pitati u datom trenutku kada mi nešto nije jasno, jer je toliko specifična ta oblast fizike. Mi u Sarajevu, trenutno nemamo stacioniranog profesora čestične fizike, kojom se ja bavim ovdje, tako da sam sama imala problema u pronalaženju odgovora. Kada bih došla do tih nekih odgovora, htjela sam nekome i sama da pomognem i zato sam napravila taj video. Trudim se kroz taj kanal nastaviti online način predavanja ili širenja znanja iz fizike. Teško je odgovoriti koliko ću uspjeti u tome, koliko mi vrijeme dozvoljava, jer to su neki drugi elementi. Uživam u tome, no potrebno je reći da je iza svakog tog videa zaista uloženo dosta truda, rada, vremena. Snimanje edukativnih videa ne predstavlja aktivnost govora i snimanja u datom trenutku inspiracije. Svaki taj video se mora osmisliti, izaranžirati, ovdje uopće neću govoriti o video editingu, jer je to poseban element i
zahtijeva posebno vrijeme i pažnju, ali da bi nešto bilo smisleno, konstruktivno predstavljeno, mora se zaista uložiti vrijeme, istražiti i analizirati podaci, informacije koje su dostupne da se na što jezgrovitiji način to predstavi publici, posebno u online formatu.

Categories
Herstory

Irem Silajdžić

Razgovarala: Nejra Mujagić

Ove sedmice vam donosimo intervju sa doc. dr. Irem Silajdžić, višom savjetnicom za zaštitu okoliša u firmi ENOVA. Iremin put počinje u Istanbulu gdje spletom okolnosti upisuje okolišni inženjering. U svojoj bogatoj karijeri radila je na Institutu za hidrotehniku Univerziteta u Sarajevu i kao profesorica na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu. Sa Irem smo razgovarali o njenom studiju u Istanbulu, izboru zanimanja, te poteškoćama s kojima se susrela po povratku u Bosnu i Hercegovinu sa nostrifikacijom njenog zanimanja. S obzirom na to da studij koji je pohađala u Turskoj ne postoji u Bosni i Hercegovini, rado smo načele i ovu temu. U nastavku čitajte o njenom putu i šta savjetuje mladima koji se nađu u sličnoj situaciji.

Vi ste studirali u Turskoj. Da li biste mogli reći zašto ste se odlučili za odlazak vani i zašto je Vaš izbor bila baš Turska?

Moj odlazak vani je bio u jeku ratnih dešavanja, a izbor je bio Turska najviše iz privatnih razloga, jer sam imala porodicu tamo. U to vrijeme, ‘93. godine, sistem upisivanja univerziteta u Turskoj bio je takav da se pohađa jedinstveni test znanja za strance u Ankari, gdje te na osnovu postignutog rezultata razmjeste na jedan od 12 fakulteta koje ti unaprijed odabereš. Za strance je prvi izbor uvijek Bogazici univerzitet zbog nastave na engleskom jeziku. Ni ja nisam znala turski jezik, tako da je opcija bila samo studiranje na engleskom.  Prve dvije-tri opcije su bile vezane za arhitekturu, jer mi je želja bila da studiram arhitekturu na nekim univerzitetima koji su nudili taj smjer na engleskom jeziku. Međutim na preporuku mog rahmetli oca, koji se netom prije rata zatekao u Njemačkoj na velikom sajmu okolišnih tehnologija i koji me je savjetovao da je zaštita okoliša struka budućnosti, stavila sam i to kao jednu od opcija, iako mi ona nije bila prvi izbor nego neki četvrti, peti. Marmara Univerzitet je tada jedini imao taj smjer i s obzirom na to da interes nije bio velik, ja sam izgleda bila jedini kandidat (smijeh). Tako da je izbor moje buduće karijere bio splet okolnosti ili igra slučaja.

Koja je prema Vama najveća razlika između studiranja u Bosni i Hercegovini i studiranja u Turskoj?

U to vrijeme, a moram biti iskrena, i dan-danas mislim da su razlike zaista velike, prvenstveno u mogućnostima koje nudi obrazovni sistem u Turskoj, gdje se jako puno ulaže u obrazovanje. Primjera radi – fakultet na kojem sam ja bila, a koji je i u Turskoj tada bio novi, bio je rezultat želje i potrebe da se prate svjetski tokovi i da se razvija fakultetsko obrazovanje u smjerovima koji se  pojavljuju kao novi u Evropi i u svijetu. Moji  profesori su bili uglavnom ljudi koji su studirali u Americi i vratili se u Tursku, te su sa svojim obrazovanjem, znanjem i željom odlučili da osnuju taj, tada potpuno novi, smjer. I iz ovog primjera možemo vidjeti da se u Turskoj jako puno ulaže u nauku i obrazovanje. Ulaganja u naučnoistraživački rad su po meni jedna od ključnih razlika u poređenju s našim univerzitetskim obrazovanjem. Tamo se pružaju mogućnosti sticanja i primjene savremenih znanja gdje studenti dobiju mentorsku i finansijsku podršku kako bi rad bio što kvalitetniji i naučno priznat. Zaista, ako pogledamo naučne časopise, takozvane Current Content časopise, ja i dan-danas prepoznajem svoje profesore i bivše studente koji su tada sa mnom studirali, a danas završili kao asistenti na Marmari ili se bave ovim poslom, da tu objavljuju radove vrhunskog kvaliteta. Vidim i na njihovim LinkedIn profilima kakva postigunuća imaju u svijetu nauke. Da zaključim, sigurno mogu reći da je studiranje u Turskoj velika prednost. Naravno – druga kultura, drugi jezik, ali evo, nude se i mogućnosti za studiranje i na engleskom. Dakle bilo da se odabere studiranje na engleskom ili turskom radi se o jednom konceptu koji je zaista napredan i koji po meni daje adekvatno znanje i sposobnosti, prvenstveno sposobnosti koje studenta pripremaju za tržište rada. 

Vaš smjer u tom periodu nije postojao kod nas. Možete li malo više objasniti glavni objektiv Vašeg zanimanja?

Okolišni inženjering je jedna grana inženjerstva koja se bavi zaštitom okoliša, ali prvenstveno kroz primjenu tehnologija koje pomažu u zaštiti okoliša. Primjera radi, ako govorimo o zaštiti voda kao resursa, onda su to tehnologije koje se primjenjuju za prečišćavanje otpadnih voda, odnosno pitkih voda tamo gdje je to neophodno. Ako govorimo o čvrstom otpadu onda su to dizajnerska, projektantska rješenja za različite vrste deponovanja otpada, odnosno za reciklažu. Ako je u pitanju kvalitet zraka, onda su to tehnologije koje se primjenjuju u industriji kod različitih emitera zagađenja zraka da bi se prečistile emisije u zraku. Tako da je to u suštini inženjerski pristup zaštiti okoliša gdje se kroz primjenu različitih tehnologija utiče na to da zagaditelji koji se emituju kao rezultat različitih aktivnosti, prvenstveno industrijskih, a onda i ljudskih, prečiste prije puštanja u okoliš. Međutim to bi bilo vrlo usko posmatranje problematike zaštite okoliša. Mi smo i na fakultetu, a naravno i kasnije u mom svakodnevnom radu, imali i imamo fokus i na dio vezan za politike, strategije, strateški pristup zaštiti okoliša kroz primjenu, odnosno kroz definisanje različitih pravaca u kojima jedna država treba da ide kad je u pitanju zaštita okoliša. Također u fokusu je i procjena utjecaja određenih aktivnosti, ljudskih aktivnosti, kako one utječu na okoliš – ovaj neki soft dio i ovaj inženjerski dio koji se tiče projektovanja i puštanja u rad uređaja, naprimjer za prečišćavanje. Kod nas je ta problematika bila zastupljena na Univerzitetu u Sarajevu na Građevinskom fakultetu, smjer hidrotehnika, gdje se  izučavaju pitanja zaštite voda i zaštite od voda. Poslije rata, zahvaljujući profesorima koji su radili, smjer je proširen i na čvrsti otpad, tako da danas na tom fakultetu postoje predmeti koji se odnose na upravljanje otpadom. Međutim to je nedovoljno. Zato je i nastao okolišni inženjering kao smjer koji je svojevremeno u Americi nastao upravo iz smjera koji se zvao Sanitary Engineering (ili u našem sistemu hidrotehnika), jer je postojala potreba da se ujedini inženjersko znanje i soft policy znanje da bi se pristupilo zaštiti okoliša. Kod nas u Bosni i Hercegovini još uvijek nema zvanično smjer koji se zove okolišni inženjering. Prema mojim saznanjima, imamo na Univerzitetu u Tuzli smjer koji se zove zaštita okoliša, a Mašinski Fakultet Univerziteta u Sarajevu ima namjeru naredne godine pokrenuti smjer sličan okolišnom inženjeringu, ne znam tačno kako će mu biti stvarni naziv, ali poznajem neke profesore koji rade na tome i vrlo vjerovatno će se uskoro pokrenuti i taj smjer na Univerzitetu u Sarajevu.

Da li je potrebno da se i kod nas uvrsti takva vrsta studija?

Naravno! Naravno da nam je potrebno. Na PMF-u imamo ekologiju, na građevini imamo hidrotehniku, na mašinstvu imamo procesno inžinjerstvo i energetiku. U principu, potrebni su nam ljudi koji od svega dobiju pomalo i onda se mogu na drugom ciklusu studija specijalizirati u određenoj oblasti. Problematika zaštite okoliša se razmatra i kroz politike i kroz praksu, i kroz rad administrativnih organa i kroz rad istraživača, konsultanata i nevladinog sektora. Potrebni su nam ljudi koji dobijaju proširena, a ne usko specifična, znanja o zaštiti okoliša kako bi imali široko razumijevanje problematike u poslu koji će sutra obavljati. Mislim – to je kao medicina, dobiješ znanje iz medicine, a poslije se specijaliziraš za nešto što te zanima. Ja se nadam, i barem mi se tako čini, da će ovo na Mašinskom fakultetu biti ono što bi nama trebalo.

Kakve su bile reakcije i situacija po Vašem povratku u BiH s obzirom na to da ste već spomenuli da Vaša struka nije bila registrovana u našoj državi?

Okolišno inžinjerstvo nije bilo registrovano kao zanimanje i naravno iz razloga što obrazovanje u Bosni ne nudi takav smjer. Svoj radni staž sam započela kao programer sa završenom srednjom školom (smijeh), a naknadno sam radila na nostrifikaciji diplome. Prilikom nostrifikacije diplome bila je formirana posebna komisija sa različitih fakulteta, sa PMF-a, sa Poljoprivredno-prehrambenog i sa Građevinskog, upravo zbog ove multidisciplinarnosti. Nostrifikovali su mi diplomu upravo ovim nazivom – diplomirani okolišni inženjer. Ali kao što sam rekla, takvo zanimanje nije postojalo u registru zanimanja kod nas, što, evo, može biti inicijativa da se pokrene. U Bosnu sam se vratila 1999. godine i naravno tada niko nije znao šta znači okolišni inženjer tako da nije bilo lako naći posao u ovoj struci. Ja sam imala sreću da upoznam prof. dr. Tarika Kupusovića, koji je bio tada direktor Instituta za hidrotehniku Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, velikog vizionara koji je pratio svjetske trendove i dao mi priliku da uđem u njegov tim i radim sa ljudima koji su pretežno bili hidrotehničari, ali upravo zbog te njegove vizije i razumijevanja sektora i trendova, prostor je dao i  novinarima i ekonomistima pa i meni.      

Da li ste bili obeshrabreni nemogućnošću adekvatnog prevoda i pronalaska posla u BiH? Da li ste se zapitali zašto niste ostali u inostranstvu?

Prvo da krenem od toga zašto nisam ostala vani. Ja sam u Turskoj bila šest godina i od prve godine sam znala da neću ostati u Turskoj. Ne zato što ne volim Tursku, naprotiv – jako volim Tursku i rado se vraćam tamo. Gledam turske serije (smijeh). Jako volim Tursku stvarno, i trudim se da održim taj neki kontakt i jezik živim. Ali način života u Turskoj, u Istanbulu u kojem sam ja živjela, jednostavno nije način života na koji smo mi navikli: turbulencije, užurbanost, puno ljudi na jednom mjestu; to jednostavno nije nešto na što smo mi navikli. Ja sam uvijek znala da ću se vratiti i jedva sam čekala da se vratim, tako da uopće nije bilo dileme. Da li me je nešto obeshrabrilo? Prvenstveno me je obeshrabrila nostrifikacija diplome i trebalo mi je jako puno vremena i bila sam među prvima koji probijaju led sa fakultetima koji ovdje ne postoje, tako da nije bilo ni načina kako dobiti nostrifikaciju te diplome. Čujem da i dan-danas ima sličnih problema, ali barem ima neka procedura, formiraju komisije, tako da to ide mnogo lakše. Ali tada mi je to bio popriličan problem i to me je malo obeshrabrilo, ali ne toliko značajno, jer sam već bila na neki način zaposlena, radila sam u timu profesora Kupusovića na Institutu za hidrotehniku. Nostrifikacija diplome kao takva nije puno ni značila u predstavljanju ko sam, šta sam, šta radim i onoga na čemu sam radila. Što ne znači da bi svakome bilo tako, jer nekome je vrlo važno da je diploma kako treba kako bi se čovjek mogao zaposliti. Tada je bilo važnije znanje koje nosim. Inače, nekad bude teško, jer čovjek bi da pomakne stvari naprijed, ima neki entuzijazam. Evo ja sam radila na fakultetu jedno vrijeme, na Univerzitetu u Sarajevu, predavala sam. Čovjek bi htio da unaprijedi sistem, da pruži više, ali… ulaganje u nauku je nedovoljno i onda čovjek bude nekako razočaran. Tako da su to bile neke stvari koje su obeshrabrivale, ali mogu reći da su fakultet kao takav i znanje koje sam nosila bili ključni da me pozicioniraju da mogu lako da budem dobra u onome što radim, da surađujem sa ljudima i da konačno i predajem na fakultetu. Stečeno znanje i struka su bili dovoljni da mogu da napredujem.

Da li smatrate da u Bosni imamo nedostatak određenih smjerova na fakultetima? 

Pa malo sam u toku i ne mogu se složiti da nam fali smjerova. Nismo ograničeni toliko u tome, barem ne na svakom fakultetu. Postoji, istina je, ako samo govorim o Univerzitetu u Sarajevu, velika razlika između kvaliteta obrazovanja među fakultetima, prema mome mišljenju. Ono što sam mogla da vidim na nekoliko fakulteta, velika je razlika u onome što se nudi na smjerovima i kakvi studenti izlaze – spremni ili nespremni za taj posao. Tako da neki fakulteti stvarno nude više i idu korak naprijed i to zahvaljujući, vjerovatno, kadru koji tamo radi, dekanu i profesorima i nekim individualnim zalaganjima, da kroz predavanja približe svjetske trendove i da daju tu raznolikost određenoj struci. Opet postoje drugi koji su ostali zakucani u vremenu i prostoru prije 50 godina. Istina je da su finansijske mogućnosti ograničene, ali mislim da ima dovoljno sposobnih ljudi koji su spremni da stvari guraju naprijed i to se osjeti. Prije svega govorim o Univerzitetu u Sarajevu, o privatnim univerzitetima ne mogu govoriti. Ono što znam je da IUS ima kvalitetan kadar i da radi dobro. A što se tiče te ograničenosti, istina je da većina fakulteta još uvijek ima smjerove koji su stari po 10, 15, 20 godina, ali evo kažem, nekim svojim ličnim zalaganjem ljudi kreiraju teme, pa čak iako je unutar nekog tog predmeta, koje su savremene i prate trendove otvaranjem novih smjerova. To naravno uvijek ide malo teže, jer treba i kadar za to i asistenti i prostor i vrijeme. Tako da i jeste i nije to što ste me pitali. Da li nam nešto fali? Mislim, uvijek nešto fali. Imaju moderni smjerovi na fakultetima; fali, ali evo radi se na tome. 

Koja je Vaša poruka mladim djevojkama koje se nađu u situaciji sličnoj Vašoj?

Mislim da su trenutno raspoloživi ERASMUS programi razmjene studenata koji pružaju mogućnost odlaska vani na semestar ili dva, odlična prilika da se izađe iz naših okvira i odaberu predmeti kojih kod nas nema, da se prošire vidici, nauči nešto novo. Naravno, to znanje iz univerziteskog obrazovanja jeste bitno, ali širenje okvira, širenje vizure kad izađete iz Bosne i Hercegovine i vidite kako je to negdje tamo vani je isto jedna stvar koja pomaže da budete bolji jednostavno, da poželite da napravite nešto bolje ovdje, da se prenese znanje stečeno vani – ovdje. Odlazak na studiranje u potpunosti vani je isto odličan izbor. Nekim ljudima je i potrebno, zavisno od ličnosti i karaktera. Studiranje vani je meni dalo znanje i obogatilo me na mnogo načina. Tako da ERASMUS programi i razmjena studenata definitivno šire vidike studenata i daju im priliku da steknu neko novo znanje koje naši univerziteti ne nude. Osim toga ako je neko previše vezan za domovinu, odlična prilika su i online kursevi koje nude svjetski univerziteti, koji imaju programe sa diplomom, a i bez diplome. Našim studenticama koje žele da studiraju ovdje i nemaju ambicija da idu vani definitivno preporučujem da svoje znanje šire online kursevima kojih zaista ima mnogo, na različite teme – od okoliša do bilo koje oblasti IT tehnologija, fizike ili bilo koje druge grane koja je njima interesantna. Tako da je to još jedan od načina kako iskoristiti vrijeme i steći nova znanja. 

Categories
Herstory

Monika Šafhauzer, Neira Babić i Melisa Nicević

Razgovarala: Emina Bilalović

U novom intervjuu razgovarali smo sa tri mlade naučnice: Monikom, Neirom i Melisom. Sve tri su dugi niz godina bile aktivne u projektima i kampovima vezanim za biologiju. Upravo su na tim kampovima odlučile da se bave istraživanjem hiropterologije. Hiropterologija je neistražena nauka u BiH i nema stručnjaka čije je to životno opredjeljenje. Ovim su  studenticama fokus istraživanja bili šišmiši te su tokom istraživanja na zaštićenom području Bentbaše sasvim slučajno uhvatile u mrežu patuljastog brkatog šišmiša i time obogatile spisak vrsta Bosne i Hercegovine. Navode da su šišmiši jako plašljiva stvorenja i sve vezano za njih nije istina. Ne napadaju ljude, niti se zapliću u kosu i teže svega par grama.

Monika Šafhauzer je bachelor biohemije i fiziologije. Sada je na drugom ciklusu studija na Yokohama City University School of Medicine, Histology and Cell Biology Laboratory. Trenutno radi na projektu vezanom za epigenetička istraživanja germinalnih stem ćelija. Napisala je par značajnih radova, učestvovala u mnogim projektima i bila je predsjednica Asocijacije studenata biologije BiH.

Monika Šafhauzer


Neira Babić je, također, bachelor biohemije i fiziologije. Sada je na Uppsala Univerzitetu u Švedskoj,  istraživačka studentica odjela za farmacetuske nauke sa posebnim osvrtom u razvoju proteinskih lijekova. Bavi se pronalaskom i istraživanjem novih proteinskih lijekova za neurodegenerativne bolesti, konkretno radi sa mentoricom na Alzhaimeru.

Neira Babić


Melisa Nicević je završila Veterinarski fakultet u Sarajevu i trenutno radi na Veterinarskom Institutu u Laboratoriji za molekularno genetička i forenzička ispitivanja kao pripravnica. Angažovana je kao ispitivačica uzoraka i  provodi razna istraživanja. Najnovije istraživanje njenog tima je vezano za prenos virusa Covid-19 sa čovjeka na psa i detektovanje britanskog soja virusa.

Melisa Nicević

Kakvu su podršku javnosti i Univerziteta dobile pronalaskom nove vrste šišmiša, kako se to odrazilo na njihove karijere i školovanje pročitajte u nastavku.

Kako su vas podržali u BiH po pitanju vašeg pronalaska?

Monika: Naš pronalazak je bio prepoznat od strane Centra za krš i speleologiju te profesora Jasminka Mulaomerovića. Nakon pronalaska nove vrste šišmiša za Bosnu I Hercegovinu i sama sam počela da radim u ovom centru te samim tim sam počela da gradim svoju karijeru u ovom polju na nešto ozbiljnijem nivou. Da smo bili prepoznati od strane nekih drugih organizacija, nismo, mada to što smo mi radile i istraživale svakako nismo uradile imajući na umu to da ćemo biti prepoznate na nekom većem nivou. Nama je bila dovoljna lična satisfakcija  i ostvarenje koje smo dobile kroz taj rad.

Neira: Najbitnije je da su nas podržali sa Centra za krš i speleologiju i “Naše ptice”, tj. udruženja koja su nam uručila nagradu. Nakon toga dosta su nas podržali mediji, kao i ljudi koji su nam se javljali kako bi čuli našu priču, najčešće novinari i televizijske kuće. 

Melisa: Kada se sve desilo, tj. kada je sve bilo zvanično nisam bila u BiH. Bila sam poprilično i prostorno i vremenski izolovana. Sve je bilo popraćeno medijima, ali zbog vremenske razlike, a i zbog zabrane mnogih društvenih mreža u Kini, propustila sam dosta toga.

Kakvu ste podršku imale na Univerzitetu?

Monika: Iako je veoma tužno, nismo imale podršku na Univerzitetu, mada smatram da dosta osoba na našem Univerzitetu nije bilo upoznato sa našim otkrićem i/ili nisu znali da se time bavimo. Da li je to naš propust što nismo bile dovoljno “glasne” da to dođe do nekog većeg nivoa ili njihov propust što nisu dovoljno upoznati sa radom njihovih studenata, nije na nama da procijenimo…

Neira: Nismo dobili podršku na Univerzitetu i na Prirodno-matematičkom fakultetu i ne znam koliko su ljudi uopšte bili upućeni ili jednostavno to nisu spominjali. Možda jedan ili dva profesora su znala za naše otkriće i čestitali nam. Finansijsku podršku nismo imali, niti potrebnu opremu. Svu potrebnu podršku nam je uvijek obezbjeđivao Centar za krš i speleologiju, u smislu opreme i finansija. Što je najbitnije mnogo su unaprijedili naše znanje, jer smo od Jasminka Mulaomerića mnogo naučili i zajedno smo išli na teren. 

Melisa: Kada se sve to desilo dobila sam pohvale od profesora i profesorica. Vratila sam se u BiH nakon 7 mjeseci. Kada sam krenula na Univerzitet uvijek sam se trudila i profesori su to prepoznali tako da mi je otkriće bilo samo dodatno priznanje za moj trud.

Monika Šafhauzer

Koliko vam je pronalazak pomogao za dalji nastavak školovanja i karijere?

Monika: Budući da smo dobile dosta medijske pažnje povodom ovog otkrića, to mi je dosta pomoglo kako bih promovisala svoje dalje projekte koje sam radila u sklopu Udruženja Studenata biologije u Bosni i Hercegovini. Na osnovu tih projekata bili smo u mogućnosti da ideju o stvaranju mreže poznanstava između mladih naučnika proširimo na cijelu državu, ali i region. Također naučila sam kako da se nosim sa svim pritiscima koje ovakav dio struke nosi. Imali smo privilegiju da upoznamo mnoge naučnike iz Evrope koje se bave sličnim poljima istraživanja i to nam je zaista dalo detaljniji uvid u to šta zapravo znači biti u naučnoistraživačkom svijetu. Smatram da smo dosta mlade dobile veoma jako predznanje o tome šta to znači biti naučnica i koje sve rizike i žrtvovanja to sa sobom donosi. Osim toga, sa svakim projektom i svakim uspjehom, kao i novim poznanstvom, dobijala sam novu inspiraciju i motivaciju za dalje projekte i ideje. Smatram da ta naša “odskočna daska” u vidu pronalaska nove vrste možda jeste pomogla u razvoju naše karijere, ali da smo definitivno glavni akteri bile mi te da u slučaju da nismo znale kako iskoristiti tu priliku, možda danas ne bismo bile tu gdje jesmo. Glavna poenta koju bih htjela naglasiti jeste da smatram da smo mi tu gdje jesmo zahvaljujući neumornom trudu i radu, a ne zbog nekog sretnog otkrića koje nas je stavilo na mapu. Tako da svako može u bilo kom trenutku karijere znati da je moguće napredovati samo uz veliku količinu rada i truda.

Neira: Pronalazak nam je pomogao jer nam je dao dozu samopouzdanja koju svako treba u životu. Nijedna od nas se nije nastavila baviti hiropterologijom, ali sama ta činjenica da smo uspjele nešto sa dvadeset godina ostvariti da ti vjetar u leđa. Zato što nam je  u sferi nauke, koja uopšte nije toliko zastupljena u BiH, to dosta pomoglo da nam da motivaciju, da nastavimo ispunjavati svoje snove i da je sve moguće kada se trudiš i kada se dovoljno zalažeš za svoje ciljeve oni će se eventualno i na neki način i ostvariti. To iskustvo nam je kasnije i pomoglo za pisanje naučnog rada. Koliko god on bio na početničkom nivou, dosta nam je pomogao da uđemo u taj svijet publikaciju. To puno znači za mladu osobu i puno nama znači. Koliko god nije možda vezano za moju trenutnu studiju, uvijek ću biti ponosna na taj rad i to otkriće.

Melisa: Od druge godine sam krenula sa mnogim projektima. Dosta profesora su na mom fakultetu gledali koji studenti su se pokazali na prvim, drugim i trećim godinama, a kada se to desilo ja sam bila student četvrte godine u Kini, a kada sam se vratila bila sam peta godina tako da sam imala vremena da se dokažem. Već sam prije toga bila na projektima, seminarima, kongresima tako da taj pronalazak nije imao veliki uticaj na nastavak mog školovanja i karijere. Nije imao nikakav bitan uticaj na moje školovanje. Mimo toga nisam bila privilegovana, ali za nastavak moje karijere će definitivno pomoći. Želim da napomenem to da ne znam koliko je često na fakultetima da profesori prepoznaju potencijal u nekom studentu i daju mu vjetar u leđa, tj. dodatnu motivaciju. Ja sam imala tu sreću da mi se nakon druge godine obratio profesor sa  fakulteta koji je razgovarao sa drugim profesorima. To je profesor koji je prepoznao potencijal kod mene i još par drugih studenata i koliko smo vrijedni i prije pronalaska, a to je prof. Jasmin Omeragić. Profesor koji nas je gurao u projekte, motivisao da nastavimo sa našim radom, da se trudimo i mislim da je to jedan od bitnih faktora u mom školovanju. Također jedna vrlo bitna osoba u mom školovanju i u nastavku moje karijeri je moj šef, bio mi je profesor na četvrtoj i petoj godini, ali na četvrtoj godini sam bila u Kini, a to je Teufik Goletić. To su jedan od rijetkih profesora koji prepoznaju potencijal i ne okreću glavu od takvih studenata već stvarno pružaju priliku i mislim da svaki fakultet treba imati takve profesore i takve ljude koji će pružiti motivaciju. Tužno je što se to treba spominjati, jer to bi trebalo biti nešto što se podrazumijeva, da se svaki dobar i vrijedan student nagradi za svoju posvećenost. To nije slučaj u našoj državi i u našem sistemu obrazovanja i zato je vrijedno pomena i to su slučajevi koji odudaraju. 

Melisa Nicević

Kakav je položaj nauke u BiH, položaj žena u nauci u BiH i šta bi preporučili ženama, djevojkama i djevojčicama?

Monika: Položaj nauke u Bosni i Hercegovini je u veoma upitnom stanju, počevši od toga da se biolozi ne priznaju kao medicinski saradnici pa do toga da možda i nemamo najbolje uslove za rad. Ali ni to nije zaustavilo naše naučno polje da se širi i razvija. Zaista jeste fascinantan veliki broj i mladih naučnica koji je odlučio ostati u našoj državi i iz dana u dan uspjevaju da donesu zavidne rezultate. Naravno, stanje uvijek može biti bolje, ali trenutno nije nemoguće. Tako da mi je veoma drago što znam da nije nužno da napustite državu kako biste uspjeli, samo definitivno morate uložiti mnogo truda u to. Smatram da položaj žena u nauci generalno, a samim tim i u Bosni i Hercegovini, ima mnogo prostora za napredovanje ali da je put ka promjeni evidentan. Uvijek sam tu da podržim mlade naučnice u istraživanju i bih voljela jednog dana da moja karijera bude motivacija za neke mlađe naraštaje. Veoma mi je drago da vidim mnogo novonastalih platformi za podršku mladih naučnica. Podrška i vjerovanje u mogući uspjeh drugih je nešto što je potrebno i iznimno je cijenjeno, od prvog dana kada kročite u naučno istraživački svijet.

Neira: Položaj nauke u BiH generalno kao nauke i posla i da se neko bavi naukom ne mislim da je dovoljno izraženo u BiH zato što smatram da nauka nije prioritet u našoj državi. Više se ulaže u neke druge sfere, npr.  politička, ali naša nauka kao biologija i biološke nauke, generalno biomedicinske, nisu toliko prepoznate. Mislim da je to jedan veliki problem zato što se studenti kada završe PMF osjećaju  izgubljeno jer nema posla. Situacija je takva da kada završiš biologiju možeš raditi u laboratoriji, ako si sretan. Nema tu nekog naučnoistraživačkog rada, jedino genetički Institut pri Univerzitetu, ali to je relativno mala institucija na osnovu broja studenata koji godišnje završe biologiju. To definitivno nedostaje u našoj državi, ta mogućnost da se u nauku više ulaže. Što se tiče položaja žena u nauci, dobile smo podršku. Dok sam bila u BiH nisam osjetila, možda jer nisam imala iskustva u radnoj atmosferi, ali nismo osjetile neku diskriminaciju ili da nam je neka prilika uskraćena zbog spola. Bitno je da se borite za sebe i onda će sve biti prepoznato.

Melisa: Nauka u BiH dosta napreduje. Možda polako zbog raznih prepreka i faktora koji nas vuku nazad, ali ipak napredujemo i mislim da je naš sistem obrazovanja stvarno jak, bar je tako bilo kod mene. Profesorima je stvarno, većini profesora, stalo i žele nas naučiti, ali isto tako i studentima. Međutim opet postoji mogućnost, nerealna mogućnost, da nauka u BiH brže napreduje kada bi svi najbolji studenti, potencijalno najbolji naučnici, inžinjeri i ljekari ostali u BiH. Kada bi BiH prepoznala potencijal i trudila se svim silama da ostavi najbolje koji su zaista to zaslužili možda bi brže i bolje napredovali jer imamo potencijala i imamo dobro obrazovane mlade ljude. Nije više toliko velika razlika u položaju žena u nauci u odnosu položaja muškaraca u nauci. Ženama se daju iste prilike kao i muškarcima, samo je bitno dokazati se. Više nije bitan taj faktor spola. Dobar primjer je na mom fakultetu gdje  je bilo dosta muškaraca jer se smatralo da je veterina posao za muškarce i da to nije nikako za žene, a u mojoj generaciji je bilo puno vise studentica nego studenata. Dakle, sve se to mijenja. Vremena i ljudi se mijenjaju. Na mom poslu, u našoj laboratoriji su dva muškarca ostalo su žene i svi savršeno funkcionišemo i ne osjeti se uopšte razlika. Muškarac i žena mogu, također, napredovati. Ukoliko je neko ambiciozan i želi napredovati ne predstavlja nikakav faktor spol i nije nikakva prepreka niti privilegija. Svi imamo jednake šanse za napredovanje. 

Monika: Ono što bih htjela naglasiti kao poruku svim ženama/djevojkama/djevojčicama je da ne odustajete. Put ka uspjehu je trnovit, ali se isplati. Morate biti spremne na mnogo žrtvovanja i neprospavanih noći, ali kada jednog dana shvatite da je vaš finalni produkt ono što ste zamišljali od prvog dana, koliko god se to činilo nestvarnim, tada ćete osjetiti istinsku sreću. Ja sam od prvih dana kada sam bila svjesna sebe, svojih mogućnosti i sposobnosti, znala da želim biti u naučnoistraživačkom svijetu te posebno u svijetu molekularne biologije. Čak se i danas znam zapitati kako je moguće da sam stigla do pozicije na kojoj sam trenutno… Vjerujem da je najbitnije da prepoznate šta je to što vas čini sretnom i da razumijete koliko morate da ulažete u svoju ideju. Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog dana sav taj trud i rad će se isplatiti. Lična satisfakcija je nešto što je mnogo ljepše kada ste svjesni koliko ste radili kako biste je dostigli. 

Neira: Svim drugim djevojkama i djevojčicama bih poželjela da ako stvarno žele da se bave naukom da ne odustaju od svojih snova jer će se uvijek pronaći neka prilika. Ukoliko to dovoljno jako želite, bilo u BiH ili bilo gdje drugo, dovoljno je da radite samo za sebe, ni zbog koga drugog i da se ne upoređujete sa drugim muškarcima ili drugim ženama nego da se fokusirate na svoj cilj, na svoje želje i tako ćete biti najsretnije i najuspešnije.

Melisa: Preporučila bih im da se uvijek trude i da rade šta žele. Treba prihvatiti savjet i konstruktivnu kritiku, ali da ih to nikad ne sputava u tolikoj mjeri da odustanu od nečega što vole. To sam rekla prvenstveno. Iako smo napredovali idalje se smatra da je ženama najveća njihova uloga to da budu majke i da će uspjeti jedino u životu ukoliko se udaju i rode djecu. Naravno, i to je uvijek uspjeh i svi mi težimo prema tome da održimo svoje potomstvo, da nastavimo svoje potomstvo… Ne mora to tako biti, ako je neko karijerista i ukoliko želi time da se bavi to je uredu. Ako je nekome cilj da postane inžinjer, doktor, naučnik nek se drži tog cilja nek ide ka tom cilju. Stvari koje dolaze usput dolaze. Dosta stvari će nas poremetiti i dosta će nas unazaditi, i na kraju krajeva kada idemo da spavamo nije bitno šta će ko reći, šta će ko misliti. Bitno je samo kako se mi osjećamo u svom tijelu i kako mi prihvatamo sebe i to što smo postigli. Nije bitno odakle krećemo tj. od kojeg stepena. Uvijek ima prostora za napredak, za obrazovanje i učenje, samo se treba potruditi, dobro potruditi. 

Neira Babić

Categories
Herstory

Emina Okanović

Razgovarala: Alma Strika

Ove sedmice donosimo vam razgovor s Eminom Okanović (26), studenticom diplomskog studija automatike i elektronike na Elekrotehničkom fakultetu (ETF). Emina trenutno boravi u Švicarskoj, u Ženevi gdje u laboratoriju “Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces” u sklopu EPFL univerziteta pod vodstvom prof. Stephanie Lacour radi istraživanja na svojoj tezi “Development of multichannel data Acquisition system for electronic skin array”. Za sebe kaže da je i u osnovnoj, i u srednjoj školi bila naklonjena svim naukama, ali posebnu je pažnju posvećivala matematici i fizici. Nakon završetka Tursko-bosanskog koledža u Sarajevu, na kojem je imala priliku upoznati se i s naučno-istraživačkim projektima i raditi na njima, upisuje Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Sarajevu.  U gradnji svoje karijere odlučila je napraviti pauzu nakon preddiplomskog studija i pronaći posao, što je prekinula shvativši da bi ipak trebala steći titulu mastera. Vraća se na ETF i upisuje master studij, gdje i Eminina avantura sa stipendijama uz životni moto “Probaj, neće ti glavu razbiti” počinje. U nastavku pročitajte o Emininim studijama tokom Erasmus+ razmjene u Dablinu i stipendiji koja joj je omogućila rad u Ženevi.

Prilikom apliciranja za stipendiju u sklopu Erasmus+ programa, koje ste uslove morali ispuniti i šta kandidati mogu očekivati?
Osim onoga što je napisano u pozivu na stranici Erasmus+, jer svaki poziv bude drugačiji, uglavnom su to dokumenti koje trebate popuniti na fakultetu. To nije mnogo zahtjevno. Međutim, drugi dio zavisi od ljudi koji to pregledaju i koji odlučuju, a to je ono što ne možete znati. U mom slučaju, kolegice i ja imale smo (ne)sreću da je dr. Lejla Rovčanin, profesoricana TU Dublinu, Bosanka i da je ona pokrenula cijeli projekat Erasmus+ razmjene između BiH i Irske te, nakon što je pregledala naše prijave, odlučila primiti jedine tri djevojke koje su se prijavile i dva najbolja momka. Bile smo povlaštene jer joj je bitno da djevojke imaju više prilika.

Jedno od glavnih pitanje naših studenata za Erasmus+ tiče se priznavanja položenih predmeta s razmjene. Da li ste Vi morali ponovo polagati ispite iz semestra koji niste slušali na svom fakultetu?
Zavisi od fakulteta. Od nas petero koji smo dobili stipendiju, četvero je bilo s ETF-a, dok je jedna djevojka bila s Mašinskog fakulteta. Uprava našeg fakulteta bila je saglasna po ovom pitanju, a najbitnije je bilo izabrati predmete koji su u vezi s elektrotehnikom i tehničkim naukama. Na Mašinskom fakultetu to nije bilo tako. Očekivali su da studentica sluša predmete koji se poklapaju 100% i ako ode, morala bi cijeli semester polagati u septembru. Koliko znam, na Ekonomskom fakultetu svaki se profesor mora pitati da bi prodekan za međunarodnu saradnju mogao potpisati potvrdu o priznavanju položenog. S tim da svi koji budu upisivali Erasmus moraju imati u vidu da su obavezni slušati predmet koji je u vezi s jezikom ili kulturom države u koju idu. Takve predmete ne priznaju, pa smo mi s ETF-a slušali ukupno 35 ECTS bodova da ne bismo imali problem.

Prva ste osoba za koju znam da je dobitnica stipendije van BiH koja je isključivo za žene, a da to nije Erasmus+ program. Neke informacije o stipendiji sigurno bi bile značajne za djevojke Vaše struke. O kakvoj se stipendiji radi i čija ste stipendistica?
Stipendija koju imam jeste stipendija za žene za izradu teze diplomskog studija u oblasti robotike. National Center of Competence in Research (NCCR) ima više centara iz različitih oblasti koji su formirani s ciljem proširivanja švicarskog znanja i tehnologije, unaprijeđivanja  nauka i sl. NCCR finansira Swiss National Science Foundation i okuplja vrhunske naučnike širom zemlje s ciljem razvoja novih humano-orijentiranih robotskih tehnologija u svrhu poboljšanja kvaliteta života. Jedna od institucija u sklopu NCCR-a jeste i EPFL univerzitet u Lozani, čija sam sad studentica. Stipendija je internacionalna i otvorena samo za djevojke koje imaju želju okušati se u robotici. Stipendija je novčana, na mjesečnom nivou i u većini slučajeva može pokriti vrlo visoke troškove života u Švicarskoj (osim u Ženevi). Koliko mi je poznato, stipendija se objavljuje svake godine za do pet učesnica koje će biti finansirane između tri i šest mjeseci za rad u jednom od laboratorija koje pripadaju NCCR-u. Dokumentacija potrebna za prijavu nije bila kompleksna, što je sigurno olakšavajuća okolnost.

Šta trenutno istražujete u laboratoriji u Ženevi?
Laboratorij u kojem se nalazim jeste Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces kod prof. dr. Stephanie Lacour. Radim zajedno s postdoktorantom iz Kine dr. Haotianom Chenom, koji se bavi dizajnom i proizvodnjom senzora. On ima i ulogu mog mentora tokom cijelog ovog iskustva. Laboratorij se bavi soft elektronikom – mekanom, savitljivom, fleksibilnom. Ovdje se pažnja posvećuje fabrikaciji senzora i jednostavnoj elektronici, najčešće elektrodama koje se koriste u prikupljanju podataka unutar nervnog sistema. Čulo dodira jedno je od čula koje ljudi koriste za orijentaciju, pored vida i sluha. Vještačka čula vida i sluha su skoro pa usavršeni, dok je preostalo čulo potrebno za orijentaciju ostalo neusavršeno. Kožu karakteriše i to što je kontinualan organ – prekriva cijelo tijelo i što je rastezljiva. Za to ne možemo korisiti tradicionalnu elektroniku koja je kruta, nefleksibilna i jako krhka. Izazov je napraviti vještačku kožu koja može imitirati ljudsku. Dok se kolega bavi dizajnom senzora, ja se bavim time kako ih uvezati i na kraju iščitati podatke s njih. Za sve ovo potrebna je i posebna infrastruktura, pa se zahtjeva rad u čistim sobama u koje se ulazi u posebnim odijelima, s maskom i naočalama.

Neformalno ste mi spomenuli izreku profesora “ne znate vi kako je to tamo”. Sada kada ste bili “tamo negdje”, koliko su Vam tu znanja stečena na Vašem matičnom fakultetu u Sarajevu značila na razmjenama? S obzirom da nas obrazovni sistem uči općim stvarima, a jako malo multidisciplinarnim naukama, koliko ste bili spremni da prihvatite rad na projektu na kojem trenutno radite?
Nisam znala koliko sam spremna jer nisam znala šta me ovdje čeka. Ali vratila bih se prvo na Erasmus razmjenu. Mi, bosanski studenti, odgovorno tvrdim, najpametniji smo ljudi na svijetu. Istražujući o Irskoj prije odlaska, pronašla sam podatak da je Irska u top deset zemalja po kvaliteti obrazovnog sistema, zbog čega sam se prepala. Kako su prolazile sedmice nastave, čekala sam kada će doći nešto nesavladivo ili makar upola zahtjevno kao na našem fakultetu, jer sam sve to znala. Ako u Bosni moraš sama da jedeš, žvačeš i pojedeš hranu, ovamo ti izrežu, sažvaču i nahrane te. Toliko su mali inkrementi iz sedmice u sedmicu u učenju, da recimo ono što oni obrade na dva predmeta u dvije godine mi smo prelazili u tri sedmice. I to je nešto dobro – koliko se god mučili s nečim bilo gdje da odemo, deset smo stepenica ispred.

Jeste li otkrili koje su dobre strane obrazovnog sistema u Irskoj koje je svrstavaju u top deset?

Ima dobrih strana. Za polaganje ispita potrebno je 40% i profesori se brinu da studenti polože. Nema da je palo 600, a da je troje položilo, da su studenti krivi i da se ne smiju pobuniti jer se tamo sve može. Profesori su i njihove performanse kontrolisani. Ekvivalent našoj desetki kod njih je sve preko 70%. Također, profesori nemaju asistenata, nego i zadatke i predavanja drži profesor pri čemu je sve pomiješano – ne postoje odvojeni tutorijali. Svi su konstantno na raspolaganju i nemate osjećaj da ste na teretu ako odete na konsultacije. Ljudi su jako otvoreni i maksimalno će se potruditi da vam pomognu, čak i ako im to nije u opisu posla. Meni je to bilo veliko osvježenje.

S obzirom da školovanje privodite kraju, možete li nam reći da li Vam se svidjela elektrotehnika i odabrani smjer?

To je pitanje o kojem razmišljam već mjesecima. Nisam zamrzila elektrotehniku kroz fakultet, ali sumnjam da većina ljudi na ETF-u uživa u tome što studira. Upišeš fakultet, spremiš se za učenje i prolazak kroz sve matematike, fizike i ostale predmete koji nisu nužno pretjerano zanimljivi kako bi se poslije mogao baviti zanimljivim temama. Međutim, nekada nije do zanimanja, nego ljudi koji se promijene kada završe elektrotehniku. Na trećoj godini razmišljala sam da se ispišem. Ono što mi je smetalo (a i sada) jeste to što ne osjetiš kada se izgubi želju, entuzijazam i razlog upisivanja fakulteta. Tek na diplomskom studiju, kada sam vidjela različite stvari i upoznala drugačije ljude, ponovo se vraća želja i entuzijazam koji sam imala na početku. I da nemam ništa drugo, samo sam na tom osjećaju zahvalna.  

Prilikom odabira zanimanja roditelji su rekli da je to “muško” zanimanje. Nakon što ste prošli sve i studirali na tri univerziteta, da li mislite da je zanimanje “muško” i kakve su prilike i uslovi za žene u automatici?
Moji roditelji nisu roditelji koji bi me od nečega odgovarali – podržavaju šta god odlučim, ali iznose svoje mišljenje. Vjeruju da ću sama donijeti ispravnu odluku. To su govorili iz iskustva jer je mama završila ETF. Vidjela sam pedeset djevojki u amfiteatru od 300-400. To se vremenom promijenilo. U našoj generaciji od pedesetak završilo je desetakak muških kolega. Svijet danas nije isti svijet u kom smo mi bili odgajani i obrazovani deset godina ranije, a kamoli svijet naših roditelja kada su studirali. Znamo da za godinu dana mnogo toga neće biti isto, a pandemija nas je najviše tome naučila. Tako da, ako je nešto bilo “muško” zanimanje iz ugla naših roditelja, apsolutno ne znači da je to sada tako. Danas se žene forsiraju u STEM isključivo zato što su žene. Možda to nije dobro, jer je sekundaran razlog tome zato što su obrazovane i sposobne. To ne znači da ne zaslužuju raditi taj posao isključivo zbog njihovih kvaliteta i znanja. Ideja forsiranja žena u STEM tu je jer se pokušava prevazići jaz između broja muškaraca i žena zaposlenih u određenim oblastima. 

Jeste li ikada imali neku lošu situaciju samo zato što ste žena?
Doživjela sam na poslu. Radila sam u prodaji i sve smo bile žene jer je drugi sektor radio na terenu, a od dvadesetak inženjera samo je jedna bila žena. Jednom sam pitala kolegu nešto u vezi sa specifikacijom opreme, jer je to njegov dio posla, a drugi je kolega rekao da nisam trebala tu ni doći i da idem skuhati kafu. Kada sam odbila, ponovio je, našto sam mu odgovorila da je sam skuha ako želi. To je bio možda jedan jedini slučaj kada sam osjetila šovinizam. Njemu je sasvim normalno da on ima takve komentare, ali meni nije jer nisam tako rasla niti tako odgojena. No čak i ovakvi komentari nisu razlog za nepristojne odgovore ili svađu s kolegama. 

I za kraj imate li neku poruku djevojkama koje žele upisati inženjerski fakultet?
Pričala sam o svim stranama medalje. Najlakše je reći da je na ETF-u sve grozno, ali nije. Kada su u pitanju razmjene, uprava ETF-a potpuno podržava svoje studente i procedura je jednostavna. Koliko god nas neki predmeti i odnosi mučili tokom studiranja, daju nam određenu prednost gdje god odemo. Vodim se: Probaj, neće ti glavu razbiti, tako da ko želi da upiše ETF, neka upiše. Ono što bih poručila mladim ljudima pri odabiru karijere jeste da ne idealizuju zanimanje kojim žele da se bave u životu niti da te ideale očekuju na fakultetu. Fakultet je formalno obrazovanje i treba mu tako i pristupiti. Voljela bih da se djevojke usude probati različite puteve u karijeri i iskoriste prilike koje im se pruže jer u životu postoje samo propuštene, a ne loše prilike. Kad vidite da to nije za vas, najlakše je odustati. To vrijedi ne samo za Erasmus, nego za sve. Jedina sam kćer kod roditelja i nosim hidžab. Uz to sam otišla sam u Dablin, a da tamo nikoga nisam znala niti imala. Usudila sam se i pokušala. To ne znači da nisam bila uplašena sve vrijeme – naravno da jesam. Međutim, koliko god strašno izgledalo na početku, uvijek ćete biti zahvalne sebi što ste pokušale. Najbolja stvar jesu iskustva koja se dobiju. Zato se prijavljujte na konkurse i stipendije koje pronađete jer se ništa ne gubi ako dobijete odbijenicu. 

Categories
Herstory

Sanela Klarić

Sanela Klarić doktorica je arhitekture s kojom smo razgovarali na temu važnosti poticanja naučnoistraživačkog rada kod studenata. Radila je za OSCE kao konsultant na projektima britanske vlade u sektorima pravosuđa i ruralnog razvoja, na projektima Evropske unije na umrežavanju civilnog sektora i na podršci civilnom sektoru Zapadnog Balkana i Turske. Od 2010. do 2018. bila je predsjednica, dok je trenutno savjetnica i ekspertica u Udruženju Green Building Council BiH, koje se bavi održivim i odgovornim projektima s namjerom podržavanja cirkularnog ekonomskog razvoja BiH. Profesorica je na Burch univerzitetu u Sarajevu i jedna je od predavačica na prvom događaju TED Universityja u Sarajevu, a za koji su je izabrali njeni studenti. Jednu takvu priču o studentima, naučnoistraživačkom radu i sveukupnom društvenom angažmanu Sanele Klarić donosimo vam u nastavku.

Možete li reći koliko je bitna angažovanost profesora u istraživačkom radu studenata?

Iz svog iskustva mogu reći koliko znači imati mentorice. Ja sam imala dvije, profesoricu na Sarajevskom univerzitetu Rajku Mandić i komentoricu Azru Korjenić s Tehničkog univerziteta u Beču. Obje su imale važne uloge. Profesorica Mandić u Sarajevu mi je davala potpunu podršku za istraživanje onoga što nije bilo toliko istraženo u Bosni i Hercegovini. To su teme prema kojima ljudi imaju predrasude, pa me druge kolege na Univerzitetu, kada su čuli za moju temu, nisu potpuno podržali, nego su sumnjali da li se to uopće može raditi.

Profesorica je Korjenić, pošto se na Tehničkom univerzitetu u Beču već radilo na tim temama, znala njihov značaj, pa je dala osvrt i važnost naučnog pristupa. Tako da sam imala dvije žene: jednu koja mi je više metodološki i principijelno pomogla da budem shvaćena u BiH i drugu koja mi je dala i otvorila vrata svemu onome što se tada radilo. Bez njih bi mi bilo teže raditi.

Postoji li određeno vrijeme u toku studija kada možemo reći da je student spreman za istraživanje?

To je tako sjajno pitanje! Na to mogu odgovoriti iz dva ugla – kao neko ko je radio doktorat i naučno istraživanje i neko ko je kasnije bio profesor i mentor onima koji žele istraživati. Mnogo sam više učila teorijski nego praktično. Bolonjski način studiranja omogućio je studentima da u drugom ciklusu studija istražuju. Moram priznati da u inženjerskom svijetu, pet godina nije dovoljno za sticanje znanja za titulu mastera. Nauka traži ozbiljnost – ne kažem da mnoge mlade kolege nisu ozbiljne – i bitno je da se naučno istraživanje vezuje za praksu, a ne samo za knjige.

Zbog toga neki studenti nisu spremni za istraživački rad. Potrebno je da sazrije ideja o tome šta želite istraživati i da težite k tome da vaša tema i istraživanje bude implementirano u praksi. Tada, u radu, bit ćete zadovoljni, a ne samo u odbrani doktorata. S druge strane, posebno je zadovoljstvo ako vam se desi da ono što ste istraživali, neko u industriji ili u politikama implementira. To bih poželjela svakom naučnom radniku, onima koji žele da se bave naukom kao i ženama u nauci.To je kao da ste stvorili jedan novi život.

Kako se odvija jedan istraživački proces u našoj zemlji?

Nauku finansiraju donatori i evropski projekti u Bosni i Hercegovini. Ukoliko uspijete iskoristiti te fondove, imate priliku imati novac, a što znači i istraživanje. U suprotnom je to vrlo teško. Osim toga, problem je što ne povezujemo nauku sa strateškim planiranjima, tj. s razvojem. Veoma često doživljavala sam da sami studenti ne znaju šta istraživati. Oni kojima nauka nije primaran cilj tražili su neki lakši put, dok je onima koji žele istraživati često to onemogućeno i u Austriji gdje sam ja studirala. Osim država i kompanije finansiraju istraživanja, tako da od ta dva budžeta dobijete dovoljno novca za istraživanje.

U BiH nisam se susretala da kompanija posjećuje univerzitet i traži od njega da joj kroz određena istraživanja pomogne u poboljšanju njenih proizvoda ili sistema rada, da se što više približi nekom certifikatu koji je neophodan za tržište, da implementira neke inovativne pristupe tehnologijama ili da istraži nešto potpuno novo što bi mogla predstaviti tržištu. Mi to nemamo, a projekti Evropske unije to traže. Međutim, naučni radnici koji poznaju engleski jezik mogu pisati projekte, mada je tržište Evropske unije mnogo konkretno. Tek kad projekti budu prihvaćeni, shvatimo koliko je važna spona između nauke, industrije i vlade, odnosno politike jer ona omogućava dovoljno sredstava i jasan cilj kojem idete, a na kraju i proizvod koji će biti koristan.

S obzirom da radite u inostranstvu, recite nam koja je razlika pristupa naučnoistraživačkom radu u BiH i izvan nje? Postoje li još neke razlike?

Ono što je jako bitno a što se kod nas ne dešava jeste da su akademski zaposlenici veoma cijenjeni i uticajni u sferi izmijene politika. Veoma ćete često, npr. u Austriji koja mi je najbliža, vi biti ti koji ćete, prema potrebama grada, regiona ili države, stvarati kurikulume i programe u školovanju na univerzitetima. Nametne vam se potreba da iz sinergije između vlade, industrije i univerziteta zajednički stvorite potpuno novi odsjek koji odgovara zahtjevima na tržištu.

Godinama sam pokušavala da se u BiH otvori interdisciplinarni odsjek za pejzažnu arhitekturu, koji bi uključio šumarstvo, poljoprivredu, arhitekturu te mašinstvo kao dio prirodnih materijala i obrade mobilijara od prirodnih materijala, ali i ekonomski i prirodno-matematički odsjek. To bi se teško ostvarilo jer politički nije prepoznato, tj. nedostaje spomenuta sinergija. Akademski građani, zauzeti naučnim radovima za objavljivanje u časopisima, bez ikakve finansijske podrške, i politički ucijenjeni, nisu glasni – ne vidimo ih i ne čujemo, a trebali bismo.

Najozbiljnije je to što su akademski zaposlenici korekcija i tržište, a ne korekcija i politika. Akademski su zaposlenici oni koji bi svojim istraživanjima uticali na promjene, posebno u ovom vremenskom preiodu kada doživljavamo tranziciju, jer smo smo svjesni da nas je sve ono što smo radili zadnjih 100-150 godina dovelo do toga da nećemo imati planetu na kojoj možemo raditi. 

Kakav je odnos prema studentima? Da li se potiču na istraživanja i samostalan rad? Kakva je razlika?

U BiH student sam mora pronaći šta će istraživati, a što najčešće nije u vezi s tindustrijom, nema finansijsku podršku, pa se sve svede na teoriju, čak i u inženjerskim strukama. Dobra je strana ta što evropski projekti, poput Erasmusa studentima pružaju šestomjesečni ili jednogodišnji boravak izvan BiH, gdje ih i finansiraju. Ti studenti veoma često ostanu u inostranstvu jer shvate koliko ta pomoć vrijedi. Nedopustivo je da nemate dobar javni prijevoz, dobre knjige i naučne baze, posao. U evropskim zemljama postoje ljudi koji to planiraju. Mlade generacije u BiH to nemaju, a za šta se mi borimo. 

Koja je Vaša poruka studenticama u STEM naukama?

Moja je poruka da budu svjesne koliko su sve s tim sposobnostima svestrane i šta sve mogu. To je važno, pogotovo kada govorimo o inženjerstvu. Iskustvo mi je pokazalo da, i kad dođem na sastanak gdje su svi pravnici i ekonomisti i gdje se svi bavimo politikom, inženjerski mozak, “praktični”, pogotovo ženski, pri čemu ne umanjujem vrijednost muškaraca, dovodi do toga da vi prekinete raspravu. To svim ženama koje su u inženjerskim strukama daje priliku da steknu vrline, vještine i znanja koje pomažu u bilo kojem sektoru jer znače praksu. Ujedno motivišete druge te tražite rješenja izazivajući euforiju višu nego da samo pričate o problemu.

Važno je da inženjerska struka od žena traži senzibilnost, tj. uključivanje emocija u rješavanje problema – da bismo bile u skladu s prirodom i zdravljem, moramo biti malo emotivne. Bez umanjivanja značaja muškaraca, ženske emocije, mogućnost rađanja i brige o porodici jaku su važne. Zbog toga mnogo češće nego muškarce srećem žene u okviru tema održivosti. U tom liderskom, muškom, svijetu, veoma su često muškarci ustvari okruženi upravo ženama. To treba iskoristiti na jedan lijep – radeći, u takvom timu možemo postići da i mi budemo lideri.

Razgovarala: Nejra Mujagić