Categories
Wonder STEM

Naučnice u svijetu umjetnosti

Piše: Adna Turulja

U današnjem svijetu čak i jedno zanimanje oduzima mnogo vremena u našim životima, stoga se rijetko ko usudi pronaći hobi i ono što ga dodatno ispunjava. Da li je to stvar lične organizacije vremena, poteškoće usklađivanja obaveza ili ipak nezainteresovanosti, ovisi o svakoj individui. U ovom tekstu vam predstavljamo dvije djevojke koje uspješno vode svoj naučni ali uporedo i umjetnički život. Riječ je o dvije naučnice u svijetu umjetnosti koje pronalaze vremena u svom životu za sve ono što ih ispunjava. Djevojke Armina Herić i Zlata Jašarević se primarno bave naukom, a njihov hobi je umjetnost. Nešto više o njima pročitajte u nastavku. 

Po struci magistrica genetike i bioinžinjeringa, a po srcu pjesnikinja

Armina Herić je djevojka koja je po profesiji naučnica, a u duši umjetnica. Ona je diplomirala i magistrirala genetiku i bioinžinjering, a život ju je odveo do Opće bolnice Bugojno u kojoj je zaposlena na mikrobilogiji gdje su bakterije sfera njenog interesovanja.

Pored toga što je naučnica, Armina se od svojih najmlađih godina bavi pisanjem, a ponajviše pisanjem poezije. Oduvijek je voljela da čita pa ju je čitanje motivisalo i da počne pisati. S vremenom njeno pisanje je postajalo sve ozbiljnije, te je naposlijetku otvorila vlastiti blog Kafa, poezija i mačke. Armini najveću inspiraciju za pisanje daju svakodnevne stvari, osobe, osjećanja i događaji iz života, kao i čitanje knjiga, slušanje muzike i gledanje filmova. Sve ono što se dešava oko nje i u njoj prenosi na papir i na taj način kreira svoju poeziju. Arminina prva ljubav je bila pisanje, dok se ljubav prema nauci javlja kasnije, u njenim studentskim danima kroz studiranje genetike i bioinžinjeringa. Na studij mikrobiologije se odlučuje spletom životnih okolnosti, ali s vremenom počinje gajiti i ljubav prema nauci, a da ima priliku opet bi izabrala naučni sektor. 

„Ja sam po struci magistrica genetike i bioinžinjeringa, a po srcu pjesnikinja. Struku sam birala ja, ali pisanje je izabralo mene“, otkrila nam je Armina.

Iako nekada može biti zahtjevno i oduzimati puno vremena, Armina vjeruje da kod nje nauka i umjetnost upotpunjuju jedna drugu, te da je bitno samo postići balans i posvetiti dovoljno vremena i jednoj i drugoj strani njenog života. Ona smatra da bi njen život bio nepotpun da se odluči baviti samo jednom sferom, a da drugu potpuno zanemari, jer su obje postale veliki dio nje i ne može zamisliti trenutni život bez njih. Armina bi trebala do kraja ove godine da lansira svoju prvu zbirku poezije i da ostvari svoj umjetnički san. Upišite ime Armina Herić na reading listu obavezno! Njena poruka za čitaoce je da što više čitaju knjige, da daju priliku i poeziji, te da pronađu nešto što ih ispunjava i čini sretnim kao što nju ispunjava pisanje i nauka.

Bachelor primijenjene hemije sa čarobnim kistom u ruci

Zlata Jašarević je bachelor primijenjene hemije, a pored nauke se u slobodno vrijeme bavi umjetnošću, konkretno oslikavanjem mandala. Ljubav prema nauci je razvila još od malih nogu, gledajući crtani Profesor Baltazar i praveći eksperimente koristeći razne hemijske preparate koje je nalazila u svojoj kupaonici. Zlata se nakon kratke pauze vraća studiju i upisuje master hemije. Iako je zaljubljena u hemiju i odlučuje je sudirati, Zlata na društvenim mrežama 2016. godine nailazi na fotografije ispunjene šarenim mandalima, te odlučuje da pokuša oslikati nešto slično.

„Mandali predstavljaju univerzum, ideju da se život nikada ne završava i da je u životu sve međusobno povezano. Sama ta njihova ideja mi se sviđa, što je možda jedan od razloga zašto se družim s njima gotovo pet godina“, kaže nam Zlata.

Zlata ponajviše inspiraciju traži u sebi i svojim emocijama, pokušavajući da prikaže i oslika na papir sve ono što osjeća. Oslikavanje mandala zahtijeva mnogo preciznosti i strpljenja pa Zlata nerijetko dobija pitanje da li koristi šablone tokom oslikavanja jer je njen rad besprijekorno precizan, no to nije slučaj. Iako je potrebna preciznost i strpljenje, rezultat je uvijek zapanjujući i vrijedan cijelog procesa oslikavanja. Zlata se uporedo bavi naukom i hobijem, te nikada nije mogla zamisliti da će se njen usputni hobi zadržati toliko dugo u njenom životu i da će razviti ogromnu ljubav prema njemu. Iako je prvo razvila ljubav prema nauci, ljubav prema hobiju postala je skoro jednaka ljubavi prema nauci, koja je njena primarna djelatnost. Ona vjeruje da se nauka i umjetnost upotpunjuju u njenom slučaju i da je svaka nauka umjetnost za sebe. Ponekad može biti teško pronaći vremena za obje sfere u njenom životu, ali Zlata uspješno kreira vlastiti balans tako što se bavi umjetnošću kada se umori od nauke i obratno. Umjetnost u Zlatinom životu igra veliku ulogu, stoga ona smatra da bi njen život bio nepotpun bez nauke i umjetnosti, ali vjeruje da bi, da ne oslikava mandale, pronašla svoje mjesto u umjetnosti na neki drugi način i kroz neki drugi hobi.

Categories
Smoking STEM

Realizacija podcasta STEMahaluša u sklopu Girls Advance Lab projekta

Piše: STEM Team

United Nations Population Fond BiH – UNFPA BiH, u saradnji sa UNFPA Srbija, Fondacijom Mozaik i Violetom d.o.o. pokrenula je zajedničko ulaganje u iznosu od 35.000 EUR – Girls Advance Lab. U ovoj Laboratoriji mlade osobe iz Bosne i Hercegovine i Srbije dobile su priliku zajedno osmišljavati ideje i dobiti finansijska sredstva kako bi djevojčicama i djevojkama pružili podršku, prilike i resurse za osnaživanje, a time i doprinijeli ravnopravnosti u društvu.

Girls Advance Lab strukturirana je kao mentorski sistem razvijanja inovativnih ideja koje se fokusiraju na konkretne probleme i nude nesvakidašnja rješenja.

STEM Team, koji su predstavljale Maida Hodžić i Nejra Mujagić, razvijao je u sklopu Girls Advance Laba ideju podcasta STEMahaluša

STEMahaluša je podcast koji je “nadogradnja” STEM platforme – našeg univerzalnog prostora za sve devojčice, djevojke i žene putem kojeg one mogu saznati više o STEM-u, ali i ohrabriti se u slučaju da vide porazne statistike neravnopravnosti. Cilj je podići svijest djevojčicama u osnovnim i srednjim školama o STEM naukama.

Između 70 prijavljenih projekata, 31 projekat je ušao u fazu mentorstva, između ostalog i naš podcast. Nakon 60 sati mentorstva sa 9 mentorki, u aprilu je održano završno izlaganje ideje ispred izborne komisije. 

Nakon sedam dana neizvjesnosti, STEMahaluša i ekipa, koja je vrijedno radila na ideji, dobila je mail sa pozitivnim odgovorom da su sredstva za realizaciju podcasta odobrena. 

Podcast će početi s realizacijom 1. oktobra tekuće godine, a planirano je 10-12 epizoda. Naravno, ekipa STEM Team-a planira nastaviti promociju ideje STEM nauka, a sve daljnje informacije vezane za goste i gošće podcasta, moderatore i moderatorke i teme stižu uskoro.

Categories
Wonder STEM

Academy for Women

Piše: Ajla Karović

Da li možete zamisliti dijete u prvom razredu osnovne škole kako uči da postoje ženski i muški poslovi? Kako smo dopustili da u modernom svijetu u kojem danas živimo još uvijek razdvajamo ljude i interese na za vas i za nas? Pomislite na osjećanja jedne male prvakinje kada bi joj neko rekao da ne može postati vatrogasac jer to rade dječaci. Nažalost, studijama je pokazano da djeca sa šest godina počinju posmatrati zanimanja sa aspekta podjele na osnovu spola. Mi itekako možemo doprinijeti tome i buditi promjene koje želimo vidjeti.

Žene za žene – Solidarnošću do promjena

Jedan glas razuma i promjena je upravo nevladina organizacija pod nazivom Akademija za žene. Njihov krajnji cilj je razvijanje i jačanje potencijala kako žena, tako i mladih u svim sferama društva. U sklopu projektnih aktivnosti ova organizacija promoviše ljudska prava, demokratiju i rodnu ravnopravnost u društvu. Akademija za žene nudi neformalno obrazovanje o političkoj pismenosti za mlade koji su angažovani u političkim organizacijama poput foruma, odbora i omladinskih udruženja, kao i mlade koji nisu politički aktivni. Možda nismo ni svjesni da nam organizacija poput ove treba mnogo više? 

Kada bolje razmislite, jasno vam je zašto. U izbornim procesima i procesima donošenja odluka na društveno-političkoj sceni, mladi, a posebno mlade žene, često se nađu kao gledatelji, a ne aktivni sudionici. Prema podacima Ujedinjenih nacija, a referentno na trenutno poznate, spolna ravnopravnost na najvišim pozicijama u politici neće biti dostignuta ni za narednih 130 godina! Prema statistikama navodi se također da je svega nešto manje od 2% parlamentaraca u svijetu ispod 30 godina. Šta je problem, pitate se? 

Iako je u igri mnogo faktora, jedan od ključnih razloga je politička pismenost. U Bosni i Hercegovini ne postoji formalno obrazovanje za mlade po ovom pitanju. Akademija za žene razvila je četiri modula kroz koja se obrađuju teme neophodne za aktivno uključenje mladih u društveno-politički život i procese u BiH, ali i kako bi potakli spoznaju vještina neophodnih za govor i kritičko mišljenje. Praktikovanje neformalnog obrazovanja kroz koje se stiče politička i medijska pismenost, kod mladih i žena utiče na povezivanje različitih protagonista, buđenje i podizanje svijesti o pravima, ali i obavezama nas kao pojedinaca/nki. 

Zanimljivo je da Akademija za žene realizira projekat Žene za žene – solidarnošću do promjena. Svjedoci smo da se politička scena na Balkanu odlikuje nedostatkom prakse, iskustva i pravilnih primjera kroz koje bismo mogli interpretirati politike koje se odnose na žene i društvo u cjelini. Ovaj projekat odlična je motivacija ženama raznih dobnih skupina da budu aktivne u oblastima javnog života, te da zajedničkim snagama i liderskim duhom ojačaju poziciju žena na političkoj sceni u BiH. Važno je da, posebno žene, budu svoje svjetlo na kraju tunela, da se dokažu i pokažu sceni šta je to politička (ne)pismenost. 

Žene za žene – Solidarnošću do promjena
Categories
Wonder STEM

Three minute thesis za studente dodiplomskog i diplomskog studija

Piše: Adna Turulja

U martu ove godine bit će održano drugo po redu 3MT takmičenje u Bosni i Hercegovini. Prvo se takmičenje održalo 2020. godine i bilo je namijenjeno za doktorante/ice, dok drugo izdanje obuhvata studente i studentice dodiplomskog i diplomskog studija.                                                                                                                                                     

3MT, odnosno The three-minute thesis, je takmičenje koje pruža priliku da prezentiraju vlastite istraživačke radove kroz tri minute te na taj način poboljšate i razvijete komunikaciju, prezentacijske i istraživačke vještine. Na takmičenje se mogu prijaviti studenti i studentice bilo koje godine prva dva ciklusa studija ukoliko smatraju da imaju kvalitetan rad i prezentaciju istog. 

Prijave su otvorene od 15. marta i trajat će sve do 18. aprila. Prijaviti se možete ovdje slanjem videa u trajanju od 3 minute na kojem prezentirate rad sa kojim se prijavljujete na takmičenje. Također se mogu prijaviti svi studenti koji su povezani sa Bosnom i Hercegovinom na bilo koji način i ne moraju nužno studirati u BiH da bi se prijavili na takmičenje. 

Takmičenje, kao i same prijave, traju 30 dana i sve će biti održano u online formatu. O pravilima takmičenja, sadržaju videa i članovima žirija saznajte ovdje.

Kako bismo saznali što više informacija o 3MT takmičenju u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo sa dr. Adnanom Mehonićem, članom i predstavnikom Asocijacije za napredak nauke i tehnologije u BiH.  On nam je otkrio da je do organizovanja i ostvarivanja prvog 3MT takmičenja u Bosni i Hercegovini prošle godine došlo zahvaljujući  nevladinim organizacijama: BH Futures Foundation, Asocijacija za napredak nauke i tehnologije BiH, Bosnian-Herzegovinian American Academy of Arts and Sciences i Bosana. Ideja je bila da takmičenje koje je već dugi niz godina zastupljeno u svijetu bude omogućeno i u BiH te da svi studenti imaju priliku da prezentiraju svoje ideje i istraživačke radove.  

Bitno je napomenuti da će ovim takmičenjem svaki istraživački rad i njegova bitnost biti promovisan široj publici, pa je važno napomenuti da je kod prezentovanja samog istraživačkog rada i ideje bitno imati pristup koji će biti shvatljiv i razumljiv i široj publici.  Oblasti iz kojih se može poslati rad su neograničene, počevši od društvenih, naučnih, prirodnih pa sve do umjetničkih. 

Još jedna veoma važna stavka je uvezanost radova i kandidata. Važno je uspostavljanje novih poznanstava i mreže radova što može dovesti do kreiranja zajedničkih istraživačkih radova kroz povezanost različitih oblasti što biva veoma korisno i kreativno. “Bitno je istaći da radovi trebaju imati elemente istraživanja, originalnosti i kritičkog razmišljanja“, poručuje  Adnan.

Zahvaljujući prethodno spomenutim organizacijama i prošlogodišnjem 3MT takmičenju, došlo je do porasta interesovanja za nauku u BiH. Također, ono što je veoma bitno istaknuti u organizaciji ovog takmičenja je to da su fondacije i organizatori uložili veliki napor da obezbijede stručnu, multidisciplinarnu komisiju koju čine stručnjaci sa višegodišnjim iskustvima u sličnim projektima. 

Za kraj, pitali smo Adnana zašto bi se zainteresovani trebali prijaviti.

Prijavite se na 3MT takmičenje jer će vam poslužiti kao odličan trening za prezentovanje vašeg rada i ideja široj javnosti. Ovo je vrlo bitno za karijeru jednog naučnog radnika. Također, imat ćete priliku da se upoznate i uvežete sa drugim izuzetno kreativnim i vrijednim studentima. Uspostavljanje kolaboracija je prava investicija za vašu budućnost.

Categories
Wonder STEM

Budimo vidljive

Piše: Alma Strika

Kako je počelo?

Zahtijevajući bolje uslove rada za žene, radnice fabrike tekstila iz New Yorka stupile su u štrajk 8. marta 1857. godine. Istog dana u mjesecu martu, samo 51 godinu poslije, došlo je do novog štrajka žena. Radnice su prvobitno bile zatvorene u fabrici, kada je došlo i do požara. U požaru je izgorjelo 129 radnica. Godinu nakon požara, u sjećanje na ovaj događaj u New Yorku je obilježen 8. mart kao Dan žena.

Godinu dana nakon prvog obilježavanja 8. marta (1910.) kao Dana žena u Kopenhagenu je na Drugoj internacionalnoj konferenciji dogovoreno da se jedan dan u mjesecu martu proglasi kao Dan borbe žena za njihova prava.

Tada su i žene Njemačke, Danske, Austrije, Švajcarske i SAD-a zatražile pravo glasa. U Njemačkoj je Klara Cetkin izvela milione ljudi na ulice, dok su žene Francuske svoje pravo da biraju i budu birane zatražile 1912. Slijedile su ih žene Holandije, Švedske i u konačnici 1913. žene Rusije.

Žene danas uživaju pravo da biraju i budu birane, kao i pravo na zaposlenje. Da li smo postigle sve?

Kako žene protestuju danas?

Godinama nakon svih historijskih događaja žene su dobile svoj Dan, a za dan bukete cvijeća, parfeme, slatkiše i ostale poklone. Godinama nakon, žene ne uživaju jednaka prava kao muškarci i primorane su na borbu. Kako se za prava borimo danas?

Rekli bismo da je pandemija donijela svoje i da ove godine i narednih ko zna koliko žena neće mart provesti štrajkujući za svoja prava. Kobna 2020. godina nas je vezala za medije i društvene mreže.

U Bosni i Hercegovini i njenom regionu se, kao u ostatku svijeta,  susrećemo sa pristupom problemima kroz razne programe, projekte i web platforme. Ne pamtimo kada smo svoje nezadovoljstvo i pravo tražile masovnim okupljanjima, pa čak ni onda kada žene ženama nisu dale glas za duže porodiljsko odsustvo. Najvidljivije smo onda kada smo i najaktivnije na društvenim mrežama. Gdje sve možemo podići svoj glas?

Kritički je Instagram nalog sa oko 39.5K pratilaca iz cijelog regiona. Cilj im je probuditi kritičko razmišljanje kod žena o sadržajima koji se plasiraju na internetu, mainstream medijima i pop kulturi. U svom pristupu pratiteljima i pratiteljicama putem Instagram storya pokreću interaktivne diskusije o temama običaja, prostitucije, uslova u porodilištima, mizoginiji i generalno temama koje se tiču žena i odnosa društva ili pojedinaca prema njima. Iskustva koja dobijaju od pratiteljica su razna i geografski raznovrsna. Kao medij sa brojem pratilaca koji raste postaju ključna platforma za širenja glasa o problemima žena.

Nisam tražila su Facebook grupa (12K članova) i stranica (37K) članove koje su nastale kao sigurno mjesto ženama iz regiona za podijeliti svoje traume i neugodna iskustva, a nakon što je glumica Milena Radulović optužila za silovanje svog profesora glume. Za pokretanje ove platforme i uvezivanje trebalo im je svega nekoliko sati. Zahvaljući ovoj vrsti bunta i slanja poruke društvu, mnogi fakulteti u regionu su promijenili svoju politiku rada prema ovakvim slučajevima i bili primorani da se oglase. Šutnja je prestala, a veličina ove priče će se tek vidjeti u budućnosti.

Meduza je web platforma koja djeluje na području Makedonije. Stvorena je za djevojke, žene, rodove, seksualne manjine i sve osobe koje žele slušati, učiti i živjeti feministkinje. Zajedno izgrađuju mrežu, čitaju jedna o drugoj i pišu. Pišu o sebi, problemima sa kojima se svakodnevno susreću, i ličnim i sistemskim, o njihovim izborima, pravima i njihovim pričama. Za sebe kažu da su mjesto emancipacije, otvorenosti, eksperimentiranja i prihvaćanja. Kroz Meduzu zauzimaju prostor koji im je potreban. Na Instagramu imaju izgrađen community sa 6.5K pratitelja i pratiteljki, dok na Facebooku taj se broj približava 11K. 

I na kraju smo tu mi – STEM Team, platforma nastala kao posljedica pandemije koja za cilj ima jačanje žena u STEM naukama. Kroz naš rad prikazat ćemo vam sve mogućnosti koje moderno društvo pruža mladim ženama u izgradnji karijere. Ukazat ćemo vam na sve probleme neravnopravnosti s kojim se žene u STEM naukama susreću. I ono najvažnije, radit ćemo sa djevojčicama kako bismo ih ohrabrile da se sutra bave onim za šta su im rekli da nije za djevojčice. 

Sretan vam dan u kom se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća žena. Poželjela bih vam da danas iskažete svoj protest i bunt na način na koji možete. I danas i svaki drugi dan neka su vam vaša prava i ravnopravnost na prvom mjestu.

Categories
Herstory

Emina Okanović

Razgovarala: Alma Strika

Ove sedmice donosimo vam razgovor s Eminom Okanović (26), studenticom diplomskog studija automatike i elektronike na Elekrotehničkom fakultetu (ETF). Emina trenutno boravi u Švicarskoj, u Ženevi gdje u laboratoriju “Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces” u sklopu EPFL univerziteta pod vodstvom prof. Stephanie Lacour radi istraživanja na svojoj tezi “Development of multichannel data Acquisition system for electronic skin array”. Za sebe kaže da je i u osnovnoj, i u srednjoj školi bila naklonjena svim naukama, ali posebnu je pažnju posvećivala matematici i fizici. Nakon završetka Tursko-bosanskog koledža u Sarajevu, na kojem je imala priliku upoznati se i s naučno-istraživačkim projektima i raditi na njima, upisuje Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Sarajevu.  U gradnji svoje karijere odlučila je napraviti pauzu nakon preddiplomskog studija i pronaći posao, što je prekinula shvativši da bi ipak trebala steći titulu mastera. Vraća se na ETF i upisuje master studij, gdje i Eminina avantura sa stipendijama uz životni moto “Probaj, neće ti glavu razbiti” počinje. U nastavku pročitajte o Emininim studijama tokom Erasmus+ razmjene u Dablinu i stipendiji koja joj je omogućila rad u Ženevi.

Prilikom apliciranja za stipendiju u sklopu Erasmus+ programa, koje ste uslove morali ispuniti i šta kandidati mogu očekivati?
Osim onoga što je napisano u pozivu na stranici Erasmus+, jer svaki poziv bude drugačiji, uglavnom su to dokumenti koje trebate popuniti na fakultetu. To nije mnogo zahtjevno. Međutim, drugi dio zavisi od ljudi koji to pregledaju i koji odlučuju, a to je ono što ne možete znati. U mom slučaju, kolegice i ja imale smo (ne)sreću da je dr. Lejla Rovčanin, profesoricana TU Dublinu, Bosanka i da je ona pokrenula cijeli projekat Erasmus+ razmjene između BiH i Irske te, nakon što je pregledala naše prijave, odlučila primiti jedine tri djevojke koje su se prijavile i dva najbolja momka. Bile smo povlaštene jer joj je bitno da djevojke imaju više prilika.

Jedno od glavnih pitanje naših studenata za Erasmus+ tiče se priznavanja položenih predmeta s razmjene. Da li ste Vi morali ponovo polagati ispite iz semestra koji niste slušali na svom fakultetu?
Zavisi od fakulteta. Od nas petero koji smo dobili stipendiju, četvero je bilo s ETF-a, dok je jedna djevojka bila s Mašinskog fakulteta. Uprava našeg fakulteta bila je saglasna po ovom pitanju, a najbitnije je bilo izabrati predmete koji su u vezi s elektrotehnikom i tehničkim naukama. Na Mašinskom fakultetu to nije bilo tako. Očekivali su da studentica sluša predmete koji se poklapaju 100% i ako ode, morala bi cijeli semester polagati u septembru. Koliko znam, na Ekonomskom fakultetu svaki se profesor mora pitati da bi prodekan za međunarodnu saradnju mogao potpisati potvrdu o priznavanju položenog. S tim da svi koji budu upisivali Erasmus moraju imati u vidu da su obavezni slušati predmet koji je u vezi s jezikom ili kulturom države u koju idu. Takve predmete ne priznaju, pa smo mi s ETF-a slušali ukupno 35 ECTS bodova da ne bismo imali problem.

Prva ste osoba za koju znam da je dobitnica stipendije van BiH koja je isključivo za žene, a da to nije Erasmus+ program. Neke informacije o stipendiji sigurno bi bile značajne za djevojke Vaše struke. O kakvoj se stipendiji radi i čija ste stipendistica?
Stipendija koju imam jeste stipendija za žene za izradu teze diplomskog studija u oblasti robotike. National Center of Competence in Research (NCCR) ima više centara iz različitih oblasti koji su formirani s ciljem proširivanja švicarskog znanja i tehnologije, unaprijeđivanja  nauka i sl. NCCR finansira Swiss National Science Foundation i okuplja vrhunske naučnike širom zemlje s ciljem razvoja novih humano-orijentiranih robotskih tehnologija u svrhu poboljšanja kvaliteta života. Jedna od institucija u sklopu NCCR-a jeste i EPFL univerzitet u Lozani, čija sam sad studentica. Stipendija je internacionalna i otvorena samo za djevojke koje imaju želju okušati se u robotici. Stipendija je novčana, na mjesečnom nivou i u većini slučajeva može pokriti vrlo visoke troškove života u Švicarskoj (osim u Ženevi). Koliko mi je poznato, stipendija se objavljuje svake godine za do pet učesnica koje će biti finansirane između tri i šest mjeseci za rad u jednom od laboratorija koje pripadaju NCCR-u. Dokumentacija potrebna za prijavu nije bila kompleksna, što je sigurno olakšavajuća okolnost.

Šta trenutno istražujete u laboratoriji u Ženevi?
Laboratorij u kojem se nalazim jeste Laboratory for Soft Bioelectronic Interfaces kod prof. dr. Stephanie Lacour. Radim zajedno s postdoktorantom iz Kine dr. Haotianom Chenom, koji se bavi dizajnom i proizvodnjom senzora. On ima i ulogu mog mentora tokom cijelog ovog iskustva. Laboratorij se bavi soft elektronikom – mekanom, savitljivom, fleksibilnom. Ovdje se pažnja posvećuje fabrikaciji senzora i jednostavnoj elektronici, najčešće elektrodama koje se koriste u prikupljanju podataka unutar nervnog sistema. Čulo dodira jedno je od čula koje ljudi koriste za orijentaciju, pored vida i sluha. Vještačka čula vida i sluha su skoro pa usavršeni, dok je preostalo čulo potrebno za orijentaciju ostalo neusavršeno. Kožu karakteriše i to što je kontinualan organ – prekriva cijelo tijelo i što je rastezljiva. Za to ne možemo korisiti tradicionalnu elektroniku koja je kruta, nefleksibilna i jako krhka. Izazov je napraviti vještačku kožu koja može imitirati ljudsku. Dok se kolega bavi dizajnom senzora, ja se bavim time kako ih uvezati i na kraju iščitati podatke s njih. Za sve ovo potrebna je i posebna infrastruktura, pa se zahtjeva rad u čistim sobama u koje se ulazi u posebnim odijelima, s maskom i naočalama.

Neformalno ste mi spomenuli izreku profesora “ne znate vi kako je to tamo”. Sada kada ste bili “tamo negdje”, koliko su Vam tu znanja stečena na Vašem matičnom fakultetu u Sarajevu značila na razmjenama? S obzirom da nas obrazovni sistem uči općim stvarima, a jako malo multidisciplinarnim naukama, koliko ste bili spremni da prihvatite rad na projektu na kojem trenutno radite?
Nisam znala koliko sam spremna jer nisam znala šta me ovdje čeka. Ali vratila bih se prvo na Erasmus razmjenu. Mi, bosanski studenti, odgovorno tvrdim, najpametniji smo ljudi na svijetu. Istražujući o Irskoj prije odlaska, pronašla sam podatak da je Irska u top deset zemalja po kvaliteti obrazovnog sistema, zbog čega sam se prepala. Kako su prolazile sedmice nastave, čekala sam kada će doći nešto nesavladivo ili makar upola zahtjevno kao na našem fakultetu, jer sam sve to znala. Ako u Bosni moraš sama da jedeš, žvačeš i pojedeš hranu, ovamo ti izrežu, sažvaču i nahrane te. Toliko su mali inkrementi iz sedmice u sedmicu u učenju, da recimo ono što oni obrade na dva predmeta u dvije godine mi smo prelazili u tri sedmice. I to je nešto dobro – koliko se god mučili s nečim bilo gdje da odemo, deset smo stepenica ispred.

Jeste li otkrili koje su dobre strane obrazovnog sistema u Irskoj koje je svrstavaju u top deset?

Ima dobrih strana. Za polaganje ispita potrebno je 40% i profesori se brinu da studenti polože. Nema da je palo 600, a da je troje položilo, da su studenti krivi i da se ne smiju pobuniti jer se tamo sve može. Profesori su i njihove performanse kontrolisani. Ekvivalent našoj desetki kod njih je sve preko 70%. Također, profesori nemaju asistenata, nego i zadatke i predavanja drži profesor pri čemu je sve pomiješano – ne postoje odvojeni tutorijali. Svi su konstantno na raspolaganju i nemate osjećaj da ste na teretu ako odete na konsultacije. Ljudi su jako otvoreni i maksimalno će se potruditi da vam pomognu, čak i ako im to nije u opisu posla. Meni je to bilo veliko osvježenje.

S obzirom da školovanje privodite kraju, možete li nam reći da li Vam se svidjela elektrotehnika i odabrani smjer?

To je pitanje o kojem razmišljam već mjesecima. Nisam zamrzila elektrotehniku kroz fakultet, ali sumnjam da većina ljudi na ETF-u uživa u tome što studira. Upišeš fakultet, spremiš se za učenje i prolazak kroz sve matematike, fizike i ostale predmete koji nisu nužno pretjerano zanimljivi kako bi se poslije mogao baviti zanimljivim temama. Međutim, nekada nije do zanimanja, nego ljudi koji se promijene kada završe elektrotehniku. Na trećoj godini razmišljala sam da se ispišem. Ono što mi je smetalo (a i sada) jeste to što ne osjetiš kada se izgubi želju, entuzijazam i razlog upisivanja fakulteta. Tek na diplomskom studiju, kada sam vidjela različite stvari i upoznala drugačije ljude, ponovo se vraća želja i entuzijazam koji sam imala na početku. I da nemam ništa drugo, samo sam na tom osjećaju zahvalna.  

Prilikom odabira zanimanja roditelji su rekli da je to “muško” zanimanje. Nakon što ste prošli sve i studirali na tri univerziteta, da li mislite da je zanimanje “muško” i kakve su prilike i uslovi za žene u automatici?
Moji roditelji nisu roditelji koji bi me od nečega odgovarali – podržavaju šta god odlučim, ali iznose svoje mišljenje. Vjeruju da ću sama donijeti ispravnu odluku. To su govorili iz iskustva jer je mama završila ETF. Vidjela sam pedeset djevojki u amfiteatru od 300-400. To se vremenom promijenilo. U našoj generaciji od pedesetak završilo je desetakak muških kolega. Svijet danas nije isti svijet u kom smo mi bili odgajani i obrazovani deset godina ranije, a kamoli svijet naših roditelja kada su studirali. Znamo da za godinu dana mnogo toga neće biti isto, a pandemija nas je najviše tome naučila. Tako da, ako je nešto bilo “muško” zanimanje iz ugla naših roditelja, apsolutno ne znači da je to sada tako. Danas se žene forsiraju u STEM isključivo zato što su žene. Možda to nije dobro, jer je sekundaran razlog tome zato što su obrazovane i sposobne. To ne znači da ne zaslužuju raditi taj posao isključivo zbog njihovih kvaliteta i znanja. Ideja forsiranja žena u STEM tu je jer se pokušava prevazići jaz između broja muškaraca i žena zaposlenih u određenim oblastima. 

Jeste li ikada imali neku lošu situaciju samo zato što ste žena?
Doživjela sam na poslu. Radila sam u prodaji i sve smo bile žene jer je drugi sektor radio na terenu, a od dvadesetak inženjera samo je jedna bila žena. Jednom sam pitala kolegu nešto u vezi sa specifikacijom opreme, jer je to njegov dio posla, a drugi je kolega rekao da nisam trebala tu ni doći i da idem skuhati kafu. Kada sam odbila, ponovio je, našto sam mu odgovorila da je sam skuha ako želi. To je bio možda jedan jedini slučaj kada sam osjetila šovinizam. Njemu je sasvim normalno da on ima takve komentare, ali meni nije jer nisam tako rasla niti tako odgojena. No čak i ovakvi komentari nisu razlog za nepristojne odgovore ili svađu s kolegama. 

I za kraj imate li neku poruku djevojkama koje žele upisati inženjerski fakultet?
Pričala sam o svim stranama medalje. Najlakše je reći da je na ETF-u sve grozno, ali nije. Kada su u pitanju razmjene, uprava ETF-a potpuno podržava svoje studente i procedura je jednostavna. Koliko god nas neki predmeti i odnosi mučili tokom studiranja, daju nam određenu prednost gdje god odemo. Vodim se: Probaj, neće ti glavu razbiti, tako da ko želi da upiše ETF, neka upiše. Ono što bih poručila mladim ljudima pri odabiru karijere jeste da ne idealizuju zanimanje kojim žele da se bave u životu niti da te ideale očekuju na fakultetu. Fakultet je formalno obrazovanje i treba mu tako i pristupiti. Voljela bih da se djevojke usude probati različite puteve u karijeri i iskoriste prilike koje im se pruže jer u životu postoje samo propuštene, a ne loše prilike. Kad vidite da to nije za vas, najlakše je odustati. To vrijedi ne samo za Erasmus, nego za sve. Jedina sam kćer kod roditelja i nosim hidžab. Uz to sam otišla sam u Dablin, a da tamo nikoga nisam znala niti imala. Usudila sam se i pokušala. To ne znači da nisam bila uplašena sve vrijeme – naravno da jesam. Međutim, koliko god strašno izgledalo na početku, uvijek ćete biti zahvalne sebi što ste pokušale. Najbolja stvar jesu iskustva koja se dobiju. Zato se prijavljujte na konkurse i stipendije koje pronađete jer se ništa ne gubi ako dobijete odbijenicu. 

Categories
Herstory

Sanela Klarić

Sanela Klarić doktorica je arhitekture s kojom smo razgovarali na temu važnosti poticanja naučnoistraživačkog rada kod studenata. Radila je za OSCE kao konsultant na projektima britanske vlade u sektorima pravosuđa i ruralnog razvoja, na projektima Evropske unije na umrežavanju civilnog sektora i na podršci civilnom sektoru Zapadnog Balkana i Turske. Od 2010. do 2018. bila je predsjednica, dok je trenutno savjetnica i ekspertica u Udruženju Green Building Council BiH, koje se bavi održivim i odgovornim projektima s namjerom podržavanja cirkularnog ekonomskog razvoja BiH. Profesorica je na Burch univerzitetu u Sarajevu i jedna je od predavačica na prvom događaju TED Universityja u Sarajevu, a za koji su je izabrali njeni studenti. Jednu takvu priču o studentima, naučnoistraživačkom radu i sveukupnom društvenom angažmanu Sanele Klarić donosimo vam u nastavku.

Možete li reći koliko je bitna angažovanost profesora u istraživačkom radu studenata?

Iz svog iskustva mogu reći koliko znači imati mentorice. Ja sam imala dvije, profesoricu na Sarajevskom univerzitetu Rajku Mandić i komentoricu Azru Korjenić s Tehničkog univerziteta u Beču. Obje su imale važne uloge. Profesorica Mandić u Sarajevu mi je davala potpunu podršku za istraživanje onoga što nije bilo toliko istraženo u Bosni i Hercegovini. To su teme prema kojima ljudi imaju predrasude, pa me druge kolege na Univerzitetu, kada su čuli za moju temu, nisu potpuno podržali, nego su sumnjali da li se to uopće može raditi.

Profesorica je Korjenić, pošto se na Tehničkom univerzitetu u Beču već radilo na tim temama, znala njihov značaj, pa je dala osvrt i važnost naučnog pristupa. Tako da sam imala dvije žene: jednu koja mi je više metodološki i principijelno pomogla da budem shvaćena u BiH i drugu koja mi je dala i otvorila vrata svemu onome što se tada radilo. Bez njih bi mi bilo teže raditi.

Postoji li određeno vrijeme u toku studija kada možemo reći da je student spreman za istraživanje?

To je tako sjajno pitanje! Na to mogu odgovoriti iz dva ugla – kao neko ko je radio doktorat i naučno istraživanje i neko ko je kasnije bio profesor i mentor onima koji žele istraživati. Mnogo sam više učila teorijski nego praktično. Bolonjski način studiranja omogućio je studentima da u drugom ciklusu studija istražuju. Moram priznati da u inženjerskom svijetu, pet godina nije dovoljno za sticanje znanja za titulu mastera. Nauka traži ozbiljnost – ne kažem da mnoge mlade kolege nisu ozbiljne – i bitno je da se naučno istraživanje vezuje za praksu, a ne samo za knjige.

Zbog toga neki studenti nisu spremni za istraživački rad. Potrebno je da sazrije ideja o tome šta želite istraživati i da težite k tome da vaša tema i istraživanje bude implementirano u praksi. Tada, u radu, bit ćete zadovoljni, a ne samo u odbrani doktorata. S druge strane, posebno je zadovoljstvo ako vam se desi da ono što ste istraživali, neko u industriji ili u politikama implementira. To bih poželjela svakom naučnom radniku, onima koji žele da se bave naukom kao i ženama u nauci.To je kao da ste stvorili jedan novi život.

Kako se odvija jedan istraživački proces u našoj zemlji?

Nauku finansiraju donatori i evropski projekti u Bosni i Hercegovini. Ukoliko uspijete iskoristiti te fondove, imate priliku imati novac, a što znači i istraživanje. U suprotnom je to vrlo teško. Osim toga, problem je što ne povezujemo nauku sa strateškim planiranjima, tj. s razvojem. Veoma često doživljavala sam da sami studenti ne znaju šta istraživati. Oni kojima nauka nije primaran cilj tražili su neki lakši put, dok je onima koji žele istraživati često to onemogućeno i u Austriji gdje sam ja studirala. Osim država i kompanije finansiraju istraživanja, tako da od ta dva budžeta dobijete dovoljno novca za istraživanje.

U BiH nisam se susretala da kompanija posjećuje univerzitet i traži od njega da joj kroz određena istraživanja pomogne u poboljšanju njenih proizvoda ili sistema rada, da se što više približi nekom certifikatu koji je neophodan za tržište, da implementira neke inovativne pristupe tehnologijama ili da istraži nešto potpuno novo što bi mogla predstaviti tržištu. Mi to nemamo, a projekti Evropske unije to traže. Međutim, naučni radnici koji poznaju engleski jezik mogu pisati projekte, mada je tržište Evropske unije mnogo konkretno. Tek kad projekti budu prihvaćeni, shvatimo koliko je važna spona između nauke, industrije i vlade, odnosno politike jer ona omogućava dovoljno sredstava i jasan cilj kojem idete, a na kraju i proizvod koji će biti koristan.

S obzirom da radite u inostranstvu, recite nam koja je razlika pristupa naučnoistraživačkom radu u BiH i izvan nje? Postoje li još neke razlike?

Ono što je jako bitno a što se kod nas ne dešava jeste da su akademski zaposlenici veoma cijenjeni i uticajni u sferi izmijene politika. Veoma ćete često, npr. u Austriji koja mi je najbliža, vi biti ti koji ćete, prema potrebama grada, regiona ili države, stvarati kurikulume i programe u školovanju na univerzitetima. Nametne vam se potreba da iz sinergije između vlade, industrije i univerziteta zajednički stvorite potpuno novi odsjek koji odgovara zahtjevima na tržištu.

Godinama sam pokušavala da se u BiH otvori interdisciplinarni odsjek za pejzažnu arhitekturu, koji bi uključio šumarstvo, poljoprivredu, arhitekturu te mašinstvo kao dio prirodnih materijala i obrade mobilijara od prirodnih materijala, ali i ekonomski i prirodno-matematički odsjek. To bi se teško ostvarilo jer politički nije prepoznato, tj. nedostaje spomenuta sinergija. Akademski građani, zauzeti naučnim radovima za objavljivanje u časopisima, bez ikakve finansijske podrške, i politički ucijenjeni, nisu glasni – ne vidimo ih i ne čujemo, a trebali bismo.

Najozbiljnije je to što su akademski zaposlenici korekcija i tržište, a ne korekcija i politika. Akademski su zaposlenici oni koji bi svojim istraživanjima uticali na promjene, posebno u ovom vremenskom preiodu kada doživljavamo tranziciju, jer smo smo svjesni da nas je sve ono što smo radili zadnjih 100-150 godina dovelo do toga da nećemo imati planetu na kojoj možemo raditi. 

Kakav je odnos prema studentima? Da li se potiču na istraživanja i samostalan rad? Kakva je razlika?

U BiH student sam mora pronaći šta će istraživati, a što najčešće nije u vezi s tindustrijom, nema finansijsku podršku, pa se sve svede na teoriju, čak i u inženjerskim strukama. Dobra je strana ta što evropski projekti, poput Erasmusa studentima pružaju šestomjesečni ili jednogodišnji boravak izvan BiH, gdje ih i finansiraju. Ti studenti veoma često ostanu u inostranstvu jer shvate koliko ta pomoć vrijedi. Nedopustivo je da nemate dobar javni prijevoz, dobre knjige i naučne baze, posao. U evropskim zemljama postoje ljudi koji to planiraju. Mlade generacije u BiH to nemaju, a za šta se mi borimo. 

Koja je Vaša poruka studenticama u STEM naukama?

Moja je poruka da budu svjesne koliko su sve s tim sposobnostima svestrane i šta sve mogu. To je važno, pogotovo kada govorimo o inženjerstvu. Iskustvo mi je pokazalo da, i kad dođem na sastanak gdje su svi pravnici i ekonomisti i gdje se svi bavimo politikom, inženjerski mozak, “praktični”, pogotovo ženski, pri čemu ne umanjujem vrijednost muškaraca, dovodi do toga da vi prekinete raspravu. To svim ženama koje su u inženjerskim strukama daje priliku da steknu vrline, vještine i znanja koje pomažu u bilo kojem sektoru jer znače praksu. Ujedno motivišete druge te tražite rješenja izazivajući euforiju višu nego da samo pričate o problemu.

Važno je da inženjerska struka od žena traži senzibilnost, tj. uključivanje emocija u rješavanje problema – da bismo bile u skladu s prirodom i zdravljem, moramo biti malo emotivne. Bez umanjivanja značaja muškaraca, ženske emocije, mogućnost rađanja i brige o porodici jaku su važne. Zbog toga mnogo češće nego muškarce srećem žene u okviru tema održivosti. U tom liderskom, muškom, svijetu, veoma su često muškarci ustvari okruženi upravo ženama. To treba iskoristiti na jedan lijep – radeći, u takvom timu možemo postići da i mi budemo lideri.

Razgovarala: Nejra Mujagić